Politika EU bi se zapravo dovela do dosluha sa nacionalističkim liderima zemlje na ubrzanom putu ka etnoteritorijalnoj dezintegraciji države - koja ne bi bila mirna.
"Politika EU u Bosni i Hercegovini – zapravo širem zapadnom Balkanu – je na propadajućoj putanji otkako je preuzela uzde prije deceniju i po.
Sada, u saradnji sa SAD i Velikom Britanijom, taj neuspjeh nastoji zakamuflirati smirivanjem separatista u Bosni, istovremeno dajući besplatno geopolitičku pobjedu protivniku Rusiji", pišu Bodo Weber i Valery Perry za EUobserver.com.
Dvoje analitičara pojašnjavaju da bi to "u stvari značilo dogovaranje sa nacionalističkim liderima zemlje na ubrzanom putu ka etnoteritorijalnoj dezintegraciji države - koja ne bi bila mirna".
"Ipak, već vidimo da bi se takav diplomatski udar reklamirao kao postignuće, a ne kao neuspjeh koji se može izbjeći.
Praksa je u diplomatskim pregovorima da se stisne slabija strana dok se ne postigne dogovor.
Ovo je bila misija koja je dovela Angelinu Eichhorst, generalnog direktora diplomatske službe Evropske unije za Evropu, prošle sedmice u Sarajevo, razbjesnivši proevropske i proameričke građane BiH i kreatore politike: udružiti se s američkim izaslanikom Matthewom Palmerom i stisnuti glavne bošnjačke stranke, kao i nenacionalističku opoziciju, da prihvate dogovor o takozvanoj reformi izbornog zakona koja bi pravno i institucionalno produbila etnoteritorijalnu podjelu u Bosni i Hercegovini.
Sve se to dešava u vrijeme najgore krize u zemlji od Dejtonskog mirovnog sporazuma iz 1995. godine. Lider bosanskih Srba Milorad Dodik, u dosluhu sa HDZ-om i ohrabren Zagrebom i Beogradom, pojačao je deceniju i po dugotrajni napad na poslijeratni ustavni poredak zemlje, najavljujući dalekosežne korake institucija Republike Srpske ka secesiji tog bh. entiteta.
Najnovija eskalacija nastala je u posljednjih šest mjeseci nakon što su diplomate EU i SAD na terenu u BiH, uz podršku zvaničnika srednjeg ranga u Vašingtonu i Briselu, osmislili međustranačke razgovore o izbornim reformama i takozvanoj "ograničenoj ustavnoj reformi".
Ti razgovori su imali de facto oblik dogovaranja kako bi se zadovoljile neispunjene nacionalističke agende političkih lidera, prije svega Dragana Čovića, šefa HDZ-a BiH, glavne stranke bosanskih Hrvata, koja želi sačuvati svoj primat među biračima bosanskih Hrvata.
Tadašnji visoki predstavnik EU u BiH, Valentin Inzko, nakon pritiska EU i SAD da podrži dogovor koji su posredovali, posljednjeg je dana na funkciji, nametnuo je zakon protiv poricanja genocida i veličanja ratnih zločina i zločinaca; potpuno ličan i moralno razumljiv potez, ali bez ikakvog strateškog okvira ili podrške.
Taj potez izazvao je odlazak bosanskih Srba iz državnih institucija.
To je također otežavalo život njegovom nasljedniku, Nijemcu Christianu Schmidtu.
Schmidtova loše osmišljena nominacija od strane njemačke kancelarke Angele Merkel, bez jasne strateške politike ili plana, dodatno je uvećala eskalaciju. To je navelo Dodika da dovede u pitanje samo imenovanje Schmidta i postojanje Ureda visokog predstavnika (OHR) šire, uz podršku Rusije, koja je pojačala vlastite antizapadne aktivnosti u vezi sa BiH.
Ruski veto u UN ove sedmice?
Taj potez podigao je rizik od ruskog veta u Vijeća sigurnosti U protiv mirovnih snaga EU u BiH, EUFOR-a, čiji mandat dolazi na godišnju obnovu ovog mjeseca, vjerovatno čak i ove sedmice.
Milorad Dodik je na vlast došao kao lider Republike Srpske, srpskog entiteta u Bosni i Hercegovini, 2006. godine, otprilike u vrijeme kada je Evropska unija preuzela vodstvo međunarodne zajednice u zemlji.
Od tada, stvari su u silaznoj spirali.
Dodik je testirao crvene linije Zapada otprilike tri desetine puta prijeteći raspisivanjem raznih referenduma ili potpunom secesijom; Slabi odgovori Zapada pomogli su potkopavanju integriteta centralne vlade i poništavanju veoma demokratskih i reformi vladavine prava koje su navodno bile potrebne da bi zemlja ostvarila napredak potreban za kandidaturu za EU.
Ovaj put je i sam Dodik djelovao iznenađeno izostankom odbijanja EU i SAD, što ga je, prema nekim izvještajima, natjeralo da eskalira svoje prijetnje dalje od onoga gdje je namjeravao ići.
Bio bi to jednostavan potez da se zaustavi Dodikov avanturizam, a da se istovremeno odvrati mogući ruski veto protiv EUFOR-a. Slanje pojačanja EUFOR-u i raspoređivanje trupa EUFOR-a i NATO-a u strateški grad Brčko, autonomni distrikt koji na dvoje dijeli RS, pokazalo bi stratešku volju EU da spriječi ozbiljan izazov sigurnosti i teritorijalnom integritetu zemlje.
Avaj, ta volja ne postoji – a ni strategija.
Umjesto toga, praznina je nastala nedostatkom strateške politike Zapada, te političke volje.
Na scenu su gurnuti Eichhorst i Palmer - oboje su bili ključni igrači u opasnom nastojanju EU i SAD ka sporazumu o etno-teritorijalnoj razmeni teritorija između Kosova i Srbije 2017-20.
A u Bosni se čini da imaju namjeru smiriti obje nacionalističke agende podijeljene kroz paket aranžman: Dodik bi dobio značajan dar da dodijeli ključni dio državne i odbrambene imovine, čiji je država BiH zakonski vlasnik, entitetima ( ili kantonima), ključna stavka na Dodikovoj listi želja, u zamjenu za opozivanje neposrednih koraka secesije; dok bi HDZ BiH dobio svoj aranžman za reformu izbornog zakona, osiguravajući mu mjesto u tročlanom predsjedništvu zemlje putem izbornog inženjeringa.
Takav dogovor bi produbio etnoteritorijalnu podjelu Bosne i Hercegovine i postavio obrise za postepeno rasparčavanje, potpomognuto i legitimirano od strane EU i SAD.
Proglašavanje pobjede i tvrdnja da je zemlja ispunila uslove za zatvaranje OHR-a („rješavanje“ pitanja državne i odbrambene imovine, dugo blokiranog antiustavnim djelovanjem RS-a, u osnovi je 5 + 2 uslova za zatvaranje) bi istovremeno uklonilo posljednji izvršni instrument međunarodne zajednice za zaustavljanje silazne spirale, zajedno sa EUFOR-om.
Čini se da su Francuska, SAD i Velika Britanija na pravom putu da prenesu poruku o smanjenoj podršci visokom predstavniku da spriječi ruski (i potencijalno kineski) veto EUFOR-a koji je zakazan za srijedu (3. novembar) u Vijeću sigurnosti UN-a.
Moskva i Peking nisu mogli staviti veto na Schmidtovo imenovanje; mogu se suprotstaviti EUFOR-u u SB UN.
Prijestolnice EU, posebno Berlin i Pariz, moraju se konačno zainteresirati za situaciju i suočiti se s transakcionizmom politike Evropske službe za vanjske poslove, zamjenjujući je strateškijom politikom.
Visoki predstavnik Borrell treba početi raditi svoj posao, kako se traži u pismu koje su potpisali poslanici iz četiri glavne političke grupe u Evropskom parlamentu 21. oktobra, i zamijeniti Eichhorst u njenoj sadašnjoj ulozi.
OHR pod vodstvom Christiana Schmidta mora ozbiljno shvatiti odbranu Bosne i Hercegovine i Dejtonskog mirovnog sporazuma i suprotstaviti se opasnim impulsima sklapanja sporazuma EU i SAD.
EUFOR bi trebao biti pojačan u Brčkom, a međunarodna zajednica bi se trebala suzdržati od lažne hitnosti u reformi bosanskog izbornog zakona, umjesto toga da se blisko fokusira na poboljšanje izbornog integriteta.
Vrijeme za sveobuhvatne ustavne promjene je nakon izbora 2022. godine", zaključuju Bodo i Perry.
