Rusi koji bježe od vojne službe zaslužuju svaku međunarodnu pomoć i podršku, ali zapravo ne dobivaju ništa. Konačno, i kao prva zemlja EU, Francuska je pružila utočište šestorici dezertera.
"Dezerteri nisu izdajnici, a dezerterstvo nije zločin jer nema drugog izlaza u ovoj situaciji", rekao je Aleksander za DW.
Prema njegovim riječima, ovo je "razumna odluka dobro odgojene osobe, koja se ne želi umiješati u agresivni rat", piše DW.
Aleksandar je jedan od šest ruskih dezertera koji su stigli u Pariz posljednjih mjeseci. Nakon mnogo straha i neizvjesnosti, konačno su stigli u Francusku preko Kazahstana i traže politički azil.
Ustvari, ima mnogo Rusa koji nekako žele izbjeći slanje na bojno polje: njemačko udruženje Pro Asyl procjenjuje da je od početka ruskog rata protiv Ukrajine u februaru 2022. do septembra 2023. najmanje 250.000 regruta napustilo Rusiju i potražilo zaštitu u drugim zemljama. Zapad "pozdravlja" odluku ovih nesuđenih vojnika, ali ne samo da ne radi praktički ništa, već jedva da mogu doći u Evropsku uniju.
Tako većina njih bježi u Gruziju, Armeniju, Tursku, Srbiju ili Izrael, ali većina ih je u Kazahstanu, gdje Rusima nije potreban pasoš – koji često uopće nemaju. Ali Kazahstan - i Armenija - imaju svoje račune s Moskvom, tako da su neki od njih protjerani natrag u Rusiju.
Ustvari, Aleksandar također kaže:
"Razumijem suzdržanost zapadnih zemalja i da one ne dijele putne isprave dezerterima masovno. Među njima bi mogli biti agenti ruskih tajnih službi, FSB-a, ali i ratni zločinci".
Od ovih šest bjegunaca, ustvari, samo je Aleksandar kao mladi oficir zapravo učestvovao u ruskoj kampanji protiv Ukrajine, a njegova priča je prava drama.
U zimu 2022. bio je na Krimu, koji je već osvojila Rusija. Dana 24. februara 2022. godine, svi vojnici njegove jedinice su postrojeni i krenuli u kolonu. U početku se činilo da je to vojna vježba, objašnjava on:
"Nije bilo naređenja za napad na Ukrajinu, nije bilo instrukcija. Jednostavno smo prešli ukrajinsku granicu i tek tada smo shvatili što se događa. Bio sam šokiran i nisam znao zašto smo u Ukrajini".
Naravno, nije želio sudjelovati u osvajanju susjedne zemlje, ali mu je bilo jasno da ne može jednostavno pobjeći.
"Ili bi me moji ljudi ubili, ili bi me držali na granici. Trebao mi je legalan način da se vratim u Rusiju", ispričao je svoju priču. Kada je konačno dobio odsustvo, odmah po dolasku u Rusiju, zatražio je da bude otpušten iz vojske. Tako je skinuo uniformu u kojoj se nadao oficirskoj karijeri, ali uzalud: u septembru 2022. naređena je mobilizacija i ponovo je primio poziv.
"Bilo mi je jasno da imam samo tri opcije: ili ću završiti u zatvoru ili se vratiti na prvu liniju. Ili moram pobjeći iz Rusije", kaže Aleksandar. Kako nije imao ni pasoš, otišao je i u Kazahstan. Tamo se, preko poznanika, povezao s aktivistima za ljudska prava i zatražio azil.
"Znao sam da nemam nikakvu zaštitu u Kazahstanu, jer je Kazahstan još uvijek na neki način ovisan o Rusiji", rekao je prebjeg.
"Nisam dobio status izbjeglice, ali mi je barem produžena boravišna dozvola." Odmah je počeo posjećivati ambasade zapadnih zemalja u potrazi za pomoći.
