Kolika antihrvatska hulja mora biti onaj koji Milorada Dodika uporno smatra prijetvornim zločincem i licemjerom, dok mu naši najbolji politički sinovi i urednici nacionalne televizije istodobno vjeruju više nego rođenome ocu?
Hrvatska javna televizija širom je otvorila svoje dveri i prostor u udarnim informativnim emisijama Miloradu Dodiku, hrvatskom superjunaku novoga doba, piše Davor Krile u tekstu za Slobodnu Dalmaciju.
Puštajući velikosrbina da s njezinih ekrana soli pamet našim građanima o tome što su zapravo hrvatski interesi u BiH i kako bi Hrvatima bilo najbolje da (iznova) krenu njegovim putem destabilizacije susjedne države i stvaranja vlastitoga entiteta, mudro vrhovništvo s Prisavlja uzdiglo je Dodika na razinu modernoga Hrvatka, mitskoga spasitelja našeg napaćenog naroda.
Kad se bolje razmisli, uz živog Dodika Hrvatima u BiH ne treba ni tamošnji HDZ, ni Dragan Čović, ni treći entitet, pa čak ni Zoran Milanović. Kad naše sunarodnjake vožd iz Banja Luke ovako srčano i hrabro brani pro bono i u slobodno vrijeme, kako li bi tek kvalitetno zastupao interese Hrvata u Bosni da ga sutra kojom srećom izaberu za hrvatskoga člana BiH predsjedništva?
Politička karijera u Banja Luci Dodiku se ionako primiče kraju, jer mu tamo skorim svrgavanjem na izborima opasno prijeti mlada sveučilišna profesorica Jelena Trivić, kandidatkinja ujedinjene opozicije. Dobije li ubrzo otkaz od bosanskih Srba, čovjeku koji nas je kroz povijest toliko zadužio svakako valja pomoći, a nema logičnijega nastavka Dodikove karijere od one u redovima hrvatske političke elite u BiH. Time bi se na više nego simboličan način oživio i neostvareni san ustaškoga poglavnika Ante Pavelića o Banja Luci kao budućoj hrvatskoj prijestolnici. A to što su u Dodikovu političkom vaktu iz Banja Luke i Republike Srpske u nepovrat iščezli doslovno svi Hrvati, i što njihova višestoljetna ognjišta tamo danas obrastaju guste šume, isplati se našem narodu što brže zaboraviti samo zbog Miloradovih zadnjih 'prohrvatskih' agitacija.
Isplati se i građanskome Zagrebu što prije zaboraviti Dodikova svojedobna navijanja za Martićevo granatiranje Zagreba 2. i 3. svibnja 1995. godine, kao što ih je već očito zaboravio politički i HTV-ovski Zagreb. U danima kad je od Martićevih granata sedmero Zagrepčana poginulo, a oko 200 ih bilo ranjeno, Milorad Dodik je, prema objavljenim i u Haagu ovjerenim transkriptima Narodne skupštine Republike Srpske, svim srcem podržavao nastavak bombardiranja hrvatske metropole, ali uz apele sunarodnjacima da to rade prikriveno i pametno, kako ih se kasnije ne bi moglo procesuirati i smatrati odgovornima. „Nije sporno da ih se granatira“, upozorio je Dodik ratnog zločinca Momčila Krajišnika i sudrugove, „ali to moramo sakriti od javnosti!“
Kako danas odoljeti hrvatskom srcu i ne slijediti takvog čovjeka? Kolika antihrvatska hulja mora biti onaj koji Milorada Dodika uporno smatra prijetvornim zločincem i licemjerom, dok mu naši najbolji politički sinovi i urednici nacionalne televizije istodobno vjeruju više nego rođenome ocu?, piše Slobodna Dalmacija.
