Portal grad-busovaca.com objavio je sinoć skandaloznu "kolumnu".
U nepotpisanom tekstu je oda najmonstruoznijoj osobi iz srednje Bosne, Dariu Kordiću.
Evo uradka 'kolumniste' u integralnoj verziji, kako je i objavljeno.
"Prošlo je dvanaest godina od onog lipanjskog dana 2014. godine kada je Dario Kordić, nakon gotovo sedamnaest godina provedenih iza rešetaka austrijskog zatvora Karlau, ponovno stupio na tlo Republike Hrvatske, a nešto kasnije i rodne Središnje Bosne, Busovače. Za nas koji ovdje živimo, koji svakodnevno dijelimo sudbinu i udišemo zrak Lašvanske doline, to vrijeme nije donijelo zaborav niti je utišalo rasprave. Dapače, ovih dvanaest godina slobode samo je potvrdilo ono što potiho svi znamo, da su naši životi i dalje duboko zapleteni u niti prošlosti i sjećanja koja se odbijaju pokoriti pukim pravnim formulacijama.
Za domaće ljude, branitelje i njihovu djecu koja danas ponosno grade obitelji i na ovim prostorima, ime Darija Kordića nije tek pojam iz dalekih haških spisa. Ono je simbol vremena u kojem se doslovno odlučivalo o opstanku i biti ili ne biti našeg naroda. Kada se Središnja Bosna u vihoru rata našla u potpunom obruču, odsječena od svijeta, netko je morao preuzeti teret organizacije. Kordićev rani politički angažman koji je započeo u rujnu 1990. godine, njegova uloga u osnivanju i jačanju HDZ-a u Bosni i Hercegovini, odnosno Središnjoj Bosni, te rano organiziranje Hrvatskog vijeća obrane (HVO), ovdje se pamte kao povijesni bedemi koji su spriječili najgori scenarij -potpuni nestanak Hrvata s djedovine. Ne zaboravlja se ni njegova uloga u trenucima kada je trebalo pomoći obrani same Republike Hrvatske, kao ni rani, često prešućeni napori da se očuva mir i izbjegne krvoproliće dok god je postojala i najmanja diplomatska šansa.
Jedan od najupečatljivijih, a u široj javnosti namjerno gurnutih u stranu, trenutaka te rane faze dogodio se 21. rujna 1991. godine na Kaoniku kraj Busovače. Nekoliko desetaka slabo naoružanih domaćih ljudi, uglavnom s lovačkim puškama i čistim prkosom, predvođeni Kordićem, hrabro je stalo pred konvoj JNA od nekoliko desetaka kamiona punih granata namijenjenih za opsadu Sarajeva. I dok je tadašnji vrh u Sarajevu slao specijalce da osiguraju prolazak tog ubojitog tereta, uz poruke kako “to nije naš rat”, lokalni Hrvati u Busovači prepoznali su opasnost i pokušali je zaustaviti. Taj čin hrabrog otpora agresorskom stroju, u trenucima kada su drugi zatvarali oči, ostaje trajan izvor ponosa u kolektivnoj memoriji našeg naroda.
Kroz cijeli taj vihor rata, njegova politička uloga u Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni, a kasnije Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni i HDZ-u BiH bila je mnogo više od puke funkcije. U trenucima kada je očaj kucao na vrata svake kuće u dolini, Kordić je bio taj koji je okupljao ljude, držao ih na okupu, ulijevao im nadu i ohrabrivao ih da izdrže u nemogućim uvjetima enklave. Bio je glas naroda koji je odbijao pokleknuti. No, možda najizrazitiji čin njegova karaktera i dubokog povjerenja u pravdu dogodio se u jesen 1997. godine. Kada je stigao poziv iz Haaga, on se nije skrivao niti bjezao. Vjerujući u pravne mehanizme, u konačnu pobjedu istine, pravde i s čistom savješću, u listopadu 1997. godine dobrovoljno se predao kao dio tzv. “viteške skupine” i otišao pred Međunarodni sud. Otišao je s dubokim uvjerenjem da će institucije prava prepoznati istinu o obrani njegova naroda, ne sluteći koliko će taj put dokazivanja nevinosti biti dug, trnovit i bolan.
Život u Središnjoj Bosni naučio nas je da povijest rijetko piše jednostavne i crno-bijele priče. Pravni epilog koji je uslijedio pred Haaškim tribunalom u veljači 2001. godine, a potom potvrđen pravomoćnom presudom u prosincu 2004., donio je Kordiću kaznu od 25 godina zatvora. No, ta se presuda za zločin u selu Ahmići, koja i danas izaziva ozbiljne polemike među pravnim stručnjacima, uvelike oslanjala na iskaz zaštićenog svjedoka. Za ljude u Lašvanskoj dolini, bolna je spoznaja da je Kordić, kao politička ličnost koja nikada nije obnašala konkretnu vojnu dužnost niti izdavala zapovijedi na terenu, osuđen na temelju konstrukcije o političkoj odgovornosti i navodnom zapovijedanju, dok je sam ustrajno tvrdio da s tim činom nema nikakve veze i da nikada nije bio na mjestu zločina.
Sate, dane i godine u austrijskom zatvoru Karlau Kordić je nosio na način koji je zadivio i one koji se s njim politički nisu slagali. Odbijao je sve prljave nagodbe, ponuđene kompromise koji bi mu skratili kaznu u zamjenu za lažna priznanja i moralno posrnuće.
Odabrao je teži put – put tišine, dostojanstva i duboke, nepokolebljive kršćanske vjere. Kroz molitvu i duhovni rast, zatvorske su zidine prestale biti samo mjesto kazne, a postale su svjedočanstvo nesalomljivog duha koji se pred rodnu Busovaču vratio bez gorčine i želje za osvetom.
Najbolji dokaz te duhovne preobrazbe i zrelosti naroda bio je sam doček u lipnju 2014. godine. Tisuće ljudi – branitelji, njihove obitelji, suborci i njihova djeca, okupile su se u Busovači kako bi poželjele dobrodošlicu čovjeku koji je za njih podnio žrtvu. Unatoč silnim medijskim najavama incidenata i podgrijavanju međunacionalnih napetosti, taj je dan u Busovači prošao u miru, bez ijedne značajne provokacije, bez trijumfalizma i teških riječi prema susjedima. S govornice su poslane isključivo poruke obiteljskog zajedništva, vjere i suživota, a Kordićeva rečenica: “Blagoslivljam i one koji su me nepravedno optužili” ostala je upisana kao putokaz kako se osobna patnja pretvara u oprost, a ne u novu mržnju.
Ipak, trideset godina nakon rata, mi u Središnjoj Bosni i dalje živimo u tom neobičnom procjepu, između onoga što je ostalo zapisano u hladnim sudskim arhivima i onoga što nosimo u vlastitim srcima. Može li se jedna tragedija, jedna teška borba za goli život cijelog jednog naroda u okruženju, ikada u potpunosti objasniti pravnim paragrafima? Jesu li sve žrtve i sve nepravde dobile jednaku težinu u javnom prostoru? Može li ijedan sudski proces donijeti konačnu točku na sjećanja onih koji su rat proživjeli na prvoj crti, braneći svoje domove?
