Selmo Cikotić ostaje u zatvoru

"Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije budući da je Sud BiH za svoje odluke dao detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje, kako u pogledu primjene materijalnog prava tako i u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja proisteklog iz izvedenih dokaza, uz njihovu pojedinačnu i međusobnu ocjenu, pri čemu nije imao ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza ili ga je tumačio na način koji bi bio na apelantovu štetu", piše u zaključku.

Dalje navode da Cikotiću nisu bile uskraćene procesne garancije niti da ima elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava ili povredu prava na obrazloženu odluku.

"Ustavni sud, također, zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravnu sigurnost kada, s obzirom na to da je tokom postupka utvrđeno da je dispozitiv optužnice sadržavao sva zakonska obilježja krivičnog djela i kada je dokazano da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen, Sud BiH nije mogao primijeniti svoju praksu u kojoj je u okolnostima kada te činjenice nisu bile utvrđene donosio oslobađajuće presude", stoji u zaključku ove odluke Ustavnog suda.

Međutim, dvoje sudija se izdvojilo iz ovog mišljenja. Riječ je o predsjedniku Ustavnog suda Mirsadu Ćemanu i sutkinji Larisi Velić.

U svom izdvojenom mišljenju navode da je Ustavni sud trebao prihvatiti ovu apelaciju zbog "arbitrarne primjene krivičnog prava", kada je riječ o presudi Suda BiH.

Jedan od argumenata Ćeman i Velić je pitanje sticanja koristi, gdje su naveli da nije utvrđena niti jedna direktna veza između Cikotića i predstavnika firme "Scout".

"Ovdje je posebno važno istaći da je veza između pravnog lica 'Scout' i Bosne i Hercegovine uspostavljena mnogo ranije nego što je apelant uopšte došao na poziciju ministra i da je u skladu sa svojim dužnostima nastavio da ispunjava obaveze koje su već dosta ranije dogovorene. Sve to uključuje i donošenje odluka i potpisivanje određenih aneksa, što je uobičajeno kod dugogodišnjih ugovora", navodi se.

Ističu i da u obrazloženju presude nije objašnjeno ni na osnovu kojih dokaza je utvrđeno postojanje posebne namjere pogodovanja trećem licu, niti kako je iz objektivnih okolnosti izveden zaključak o postojanju direktnog umišljaja.

"Tumačenje koje su usvojili domaći sudovi, čini se, polazi od same činjenice da je apelant u relevantnom periodu obavljao funkciju ministra odbrane te smatra da samim tim automatski dolazi i do ispunjenja predmetnog krivičnog djela. Time se ministru praktično pripisuje krivična odgovornost, a da pritom nije utvrđeno da su ispunjeni svi elementi krivičnog djela (uključujući i postojanje potrebne namjere)", piše u ovom obrazloženju.