Vuk Drašković, pisac i bivši srbijanski političar prije dvije godine objavio je roman "Monah Hokaj" u kojem piše o snajperisti kojeg je UDBA regrutirala u specijalnu jedinicu, a koji od početka opsade ubijao građane Sarajeva, muškarce, žene i djecu bez razlike i bez trunke griže savjesti. Zbog toga je među Srbima biva hvaljen i slavljen. Drašković je na svojstven način opisao "Sarajevo safari", a "Slobodna Bosna", uz njegovu dozvolu, donosi najdramatičnije dijelove ovog romana.
Metak u magli i bolna spoznaja
Početkom decembra 1993. godine, granatiranje grada se primirilo, a sumaglica je pritisnula sarajevsku kotlinu. Pomjerio sam se sa Špicaste stijene, da budem bliže svojim metama. U sumaglici sam ugledao odraslu osobu s povejom kantom u ruci kako žuri ka Sebilj česmi, obučenu u bundu, sa šubarom na glavi. Nisam mogao razaznati da li je žena ili muškarac, niti je li s njom dijete.
"Meni je to, ionako, bilo svejedno..."
Meta je pala na leđa. Na malom trgu oko Sebilja, kotrljala se kanta koja neće biti napojena vodom, a dijete je leglo na nepomično tijelo. Pucao sam još jednom.
Sutradan je u lovačkom domu, nedaleko od Pala, proglašenog za prijestonicu Rs, priređena velika gozba za ratne glavešine, vladike i akademike. Pozvali su i nas snajperiste. Pred sumrak, kad su najvažnije zvanice počele odlaziti, neko je uključio tranzistor da čujemo šta javlja Radio Sarajevo:
"...Iako juče grad nije bombardovan, srpski snajperisti poubijali su dvadeset i osam Sarajlija, među njima i osmoro djece. Objavljujemo imena žrtava..."
"Malo je to, malo, vaš sudnji dan tek dolazi", povikao je jedan vladika.
A onda su uslijedile riječi od kojih sam odskočio sa stolice:
"...Kraj Sebilj česme usmrćeni su arheolog Amra Fejzović i njen šestogodišnji sin Jugoslav!"
"Moja Amra i moj... to je moj sin, ničiji drugo nego moj!" – planulo je sjećanje u mome mozgu.
