Godinama, neumorno istrajavaju na narativu osuđenom na propast, nasuprot tonama dokaza, svjedočanstava, masovnih stratišta i grobnica, pa i vlastitih priznanja, izvinjenja i deklaracija. Izgovorena riječ i usvojeni dokument sljedbenicima politike koja je pripremila i počinila genocid, te pokušala skriti njegove tragove, danas ništa ne znače. Počinitelji zločina i njihovi sljedbenici zato su konstantno konfrontirani sa „svijetom“, odnosno s međunarodnim pravom, sudovima, pravdom, ljudskošću, moralom, civilizacijom.
Za genocid i druge ratne zločine osuđen je gotovo kompletan vojni i politički vrh tadašnje RS. Čelni ljudi takvog režima, Radovan Karadžić i Ratko Mladić godinama su, svjesni svojih nedjela, bježali od pravde. Mladić se krio u oronuloj kući rođaka na selu, a Karadžić mijenjao i ime, i lični opis, glumeći bioenergetičara i duhovnog iscjelitelja. Doživotno će ostati iza rešetaka! Hapšenje, predaja, presuda i ćelija sudbina je većeg broja političara i oficira koji su s njima bili u istom stroju. Danas o genocidu svi znaju sve. Od stanovnika Donjeg Podrinja, sudionika u napadu na Srebrenicu, armade koja je danima, u smjenama strijeljala nevine ljude, mašinerije koja je njihova tijela zakopavala, pa premještala na druge lokacije, do zadnjeg ešalona koji je pljačkao i palio bošnjačke kuće. Zna to i aktuelni politički vrh Rs.
Piše to i u presudama na koje više ne postoji pravo žalbe. I veliki dio građana zbog Srebrenice osjeća sram, ne želi nositi teret kolektivne odgovornosti, a nije oduševljen ni ratnim liderima, koji su kao bjegunci - iscjelitelj i penzioner, a ne predsjednik i general - dovedeni pred sud. Međutim, negiranje genocida puno je više od pukog pokušaja revidiranja činjenica, jer zabrana genocida je imperativna norma međunarodnog prava. A sve što nastane kao direktan rezultat genocida ne može uživati trajan međunarodni pravni legitimitet.
