Sredinom augusta u Kijev je došao Geoffrey Nice, britanski advokat čije je iskustvo posebno dragocjeno za Ukrajinu danas.
Pola vijeka radi u sudovima. Kao advokat, tužilac, pa čak i sudija. U biografiji Nicea, posebno, postoje i međunarodni sudovi i predmeti ratnih zločina.
Njegov najpoznatiji slučaj je uloga tužioca na suđenju bivšem predsjedniku Jugoslavije Slobodanu Miloševiću, optuženom za ubistvo, mučenje, genocid i uništavanje naseljenih mjesta. Međunarodni sud za Jugoslaviju je ovaj slučaj vodio oko 5 godina, sve dok Milošević nije umro 2006. godine, piše Ukrajinska pravda.
Bivši predsjednik Srbije nije doživeo kaznu. Ali do sada, ovo je najveći proces protiv šefa države u historiji.
Osim toga, Miloševićevo ponašanje je možda bio najupečatljiviji primjer protivljenja radu suda. Političar je na sve moguće načine pokazao svoj prezir i čak je odbio advokate.
Ukrajinska pravda je sa Geoffriem Nicom razgovarala o tome kako su se sud i tužilac nosili sa prkosnim "srpskim osvetnikom", koje lekcije Ukrajina može da nauči za sebe, s obzirom na složenost jugoslovenskog tribunala, i da li je moguće zaustaviti ratne zločine u budućnost.
UP: Gospodine Nice, sada ste u Ukrajini. Da li savjetujete predstavnike vlasti, tužioce u istrazi ratnih zločina?
- Došao sam zajedno sa Institutom za izvještavanje o ratu i miru. Ne plaćaju me ni oni ni bilo ko drugi. Posjetio sam mnoge ljude iz vlasti, civilnog društva i ne samo njih.
UP: Koliko razumijemo, savjetujete vlasti u vezi sa tribunalom za Putina?
- Konsultirao sam se generalno. I, naravno, razgovaralo se i o tribunalu za Putina, da.
UP: O čemu Vas pitaju ukrajinski zvaničnici i tužioci? Šta ih najviše zanima?
- Teško je reći šta ljude uopće najviše zanima. Takođe, sam sam odredio dnevni red jer imam predrasude za koje sam veoma zainteresiran da testiram sa drugim ljudima. I tako ponekad postoji neusklađenost na početku, ali nađete neka zajednička interesiranja.
Što se tiče vlade, razumljivo je da je najviše zainteresirana za napredak u Međunarodnom krivičnom sudu (ICC), specijalnom tribunalu za agresiju, drugim opcijama za odgovornost prema ukrajinskom zakonu, kao i za slučaj genocida pokrenut pred Međunarodnim sudom pravde UN-a.
Mene je lično zanimalo da istražim kako se percipira mišljenje da sve ili barem što više suđenja treba voditi u Ukrajini od strane Ukrajinaca i to na ukrajinskom jeziku. Sa moje tačke gledišta, ovo je najbolji pristup.
Među onima sa kojima sam razgovarao, rašireno je mišljenje da je suđenje u Ukrajini nemoguće, jer je zemlja veoma korumpirana. Pravosudni sistem, advokati i vlada su korumpirani.
