Jedan od najistaknutijih heroja odbrane Sarajeva tokom proteklog rata bio je legendarni komandant Enver Šehović – Šeha, kako su ga zvali njegovi saborci.
Od legendarne Pofalićke bitke 16. maja 1992. godine pa sve do pogibije u ljeto 1993. godine, imena Safeta Zajke i Envera Šehovića ostala su neraskidivo vezana za odbranu glavnog grada Bosne i Hercegovine. Ovaj komandantski tandem bio je među najvećim izazovima za pripadnike Sarajevsko-romanijskog korpusa tzv. vojske Rs-a, a njihova priča zauvijek je ostala povezana s brdom Žuč, mjestom koje je tokom opsade Sarajeva dobilo historijski značaj.
Enver Šehović rođen je 15. januara 1967. godine u selu Bujakovina, u općini Foča, gdje je završio osnovnu školu. U Sarajevu će završiti Srednju vojnu školu kopnene vojske u kasarni Maršal Tito, a u Beogradu Vojnu akademiju. Nekad je sanjao da će studirati matematiku... Sa suprugom Zinetom imao je kćerku Dalilu.
Po završetku Akademije, vratio se u Sarajevu, gdje je u "Maršalci" radio kao poručnik na obuci novih pitomaca Jugoslavenske narodne armije (JNA). San o "njegovoj" JNA raspršio se početkom aprila na prvim demonstracijama u Sarajevu. Šehović je imao ideju da povede muzičku četu JNA i s njom da podršku okupljenom narodu. Nisu mu dozvolili...
Šehović je pretpostavljao šta se sprema. Kako je zabilježio ratni reporter i autor brojnih knjiga o sarajevskim bitkama i herojima, Šefko Hodžić, Šehović i njegov tadašnji kolega Alija Ismet ovako su razgovarali:"Već smo ranije osjetili da je Bosna u opasnosti. Vidjeli smo to iznutra jer je već polako počeo eskalirati srpski nacionalizam koji je prelazio u šovinizam. Jasno nam je bilo da moramo napustiti Kasarnu…"
Nakon prvih napada na Sarajevo, Šehović napušta JNA i priključuje se Teritorijalnoj odbrani (TO) naše zemlje. Bio je prepoznatljiva nit nastanka i razvoja 13. novosarajevske brigade od koje je poslije nastala Prva slavna i viteška motorizovana brigada.
Jedan od njegovih prvih ratnih zadataka bila je blokada kasarne Maršal Tito. Agresor je planirao da napadom iz pravca Grbavice i Pofalića, uz pomoć oklopnjaka iz "Maršalke", presiječe grad linijom Vogošća - Žuč - Pofalići - kasarna - Grbavica. Objašnjavajući uspjehe svoje i Zajkine brigade na Žuči komandant Šehović je novinaru TVBiH Vladi Biliću 1993. godine izjavio: "Mi ovaj rat prije svega nismo htjeli, nismo ga nametnuli, već nam je nametnut. Zakon prirode je došao na scenu. U pitanju je bila borba za opstanak."
Međutim, u kodnoj akciji "Grom" – koju danas poznajemo kao Pofalićka bitka, snage TO uz pomoć dobrovoljaca, običnih građana, 16. maja 1992. su počeli jednu od najvažnijih taktičkih bitaka u odbrani grada. Skoro neorganizirani i slabo naoružani, uspijevaju osloboditi Pofaliće i poraziti okupatora. Petog juna 1992. snage JNA napuštaju kasarnu Maršal Tito, a Enver Šehović otišao je tamo kako bi prikupio što više vojne literature... Kazao je "ovo će nama trebati".
Još u Pofalićkoj bici susrest će se sudbine Safeta Zajke i Envera Šehovića. I od tada će neprekidno ratovati zajedno ili jedan kraj drugog komandujući svojim jedinicama. Početkom jula 1992. obojica će biti postavljeni za komandante brigada. Poručnik Šehović je komandovao 13. a Zajko 15. brigadom. Od 1. septembra 1992. te će brigade promijeniti nazive u Prvu mehanizovanu i Drugu motorizovanu brigadu, ali komandanti će ostati isti.
Borci ovih brigada, na čelu sa svojim slavnim komandantima, izvojevat će nekoliko blistavih pobjeda na Žuči. Poslije one prve, čuvene bitke za kotu Orlić 8. juna 1992, slijedit će decembarska niska velikih bitaka i velikih pobjeda za Vis, kotu 850 i Golo brdo, zapisao je Šefko Hodžić. Komandanta Šehovića najbolje oslikava priča kada su trebali ući u selo Jezero koje je bilo naseljeno srpskim stanovništvom. Sve je bilo spremno, a on je prije kretanja u akciju održao govor u kojem je rekao zabranio sve represalije nad civilima, rekavši da mi nismo armija jednog ili dva naroda, već cijele BiH.
