ZDK odobrio 2,38 miliona KM podrške registrovanim farmama goveda
Početna/Vijesti/BiH
BiH

Pozder: Bilo je bilo slučajeva u kojima sam protiv vlastitih ubjeđenja potpisala rješenje ili dozvolu jer su se za to stekli uslovi

Redakcija Mostar

Ministarstvo nije tu da zastupa interese investitora ili bilo koje druge strane, nego da postupi u skladu sa Zakonom o zaštiti okoliša i provede zakonit postupak.

Zaštita okoliša u Bosni i Hercegovini posljednjih godina sve češće završava na sudovima, ulicama ili u rukama građanskih inicijativa. Rudnici, mini hidroelektrane i vjetroparkovi redovno izazivaju sukobe između investitora, lokalnog stanovništva i institucija koje o svemu na kraju trebaju donijeti odluku.

O tome kako danas izgledaju te odluke iz perspektive institucija, zašto pojedini projekti izazivaju toliko nepovjerenja javnosti i koliko ministrica uopšte ima prostora da odlučuje drugačije od onoga što nalaže zakon, za Buku je govorila federalna ministrica okoliša i turizma Nasihom Pozder.

BUKA: Višegodišnja saga oko puštanja u rad MHE u Zlatama, kod Jablanice, mogla bi biti gotova za nekoliko sedmica kada ističe rok da građani dostave svoje komentare na nacrt dozvole Ministarstva kojim rukovodite. Građani su do sada uspijevali poništiti odluke Ministarstva kojima se daje dozvola za rad ove MHE. Mislite li da MHE uopšte trebaju dobijati zelena svjetla budući da je šteta koju prave daleko veća od broja kilovata koje proizvedu?

Ministarstvo nije tu da zastupa interese investitora ili bilo koje druge strane, nego da postupi u skladu sa Zakonom o zaštiti okoliša i provede zakonit postupak. Politika ovog Ministarstva je da zaštita rijeka i javnog interesa ima primat u odnosu na svaku investiciju koja nosi visok rizik po okoliš. U ovakvim upravnim postupcima presudan nije lični stav ministrice, nego zakon, utvrđene činjenice i obavezujuće sudske odluke. 

Ako me pitate šta mislim o mini hidrocentralama, podsjetit ću da sam kao federalna zastupnica u mandatu 2018. – 2022. bila među predvodnicima onih koji su zagovarali i izvojevali usvajanje Deklaracije o zaštiti rijeka i zaključak kojim je izglasana zabrana izgradnje MHE. Ovih dana je šesta godišnjica te pobjede koja je kasnije potvrđena i kroz Izmjene i dopune Zakona o električnoj energiji.

U slučaju „Zlata“ postupak je dugotrajan i složen, provodi se od 2017. godine i trenutno se u Ministarstvu vodi ponovljeni postupak u skladu s presudom Kantonalnog suda u Sarajevu, zbog čega se odluke mogu donositi isključivo na osnovu zakona i svih relevantnih činjenica. 

U mom mandatu Ministarstvo je odlučivalo o sličnoj za javnost zanimljivoj MHE Volujak i u tom slučaju dozvola nije izdata, iako se od početka vođenja postupka u medijima špekulisalo o različitim uticajima i prejudicirala se odluka. 

BUKA: Brojna udruženja i ekološke organizacije su Vam poslala komentare i primjedbe na Nacrt rješenja o obnovljenoj okolišnoj dozvoli za rudnik u Varešu. Tražili su od Vas da se vodite principom predostrožnosti i djelujete preventivno. Ipak, okolišna dozvola je obnovljena. Koliko ozbiljno shvatate glasove koji upozoravaju na štetnost rudarenja?

Ekonomski razvoj ne može biti izgovor za ignorisanje okolišnih standarda, ali jednako tako ni okolišna politika ne smije biti prepreka odgovornim investicijama, cilj je balans koji mora biti u interesu građana. 

Glasovi građana, lokalne zajednice i stručne javnosti u ovakvim postupcima su izuzetno važni i shvatamo ih ozbiljno. Sve primjedbe su razmotrene. Bosna, a posebno Vareš, ima dugu rudarsku tradiciju, ali to ne može biti opravdanje za bilo koji projekat bez visokih okolišnih standarda i odgovornog odnosa prema prostoru.

Ono što je važno napomenuti jeste da kada projekat dođe u fazu okolinske dozvole on je do tada već morao biti ucrtan u prostorno-planskoj dokumentaciji, morao je dobiti koncesiju, cijeli niz saglasnosti i dozvola s nižih nivoa vlasti, proći više javnih rasprava. Okolinska dozvola nije dozvola za rad niti za rudarenje, ona propisuje mjere u radu pogona, postrojenja, pa i rudnika, koje moraju osigurati najbolje moguće uslove u smislu smanjenja štete po okoliš, jer svaka aktivnost ima uticaj na okoliš.

BUKA: Gradnja vjetroparka “Gradina” na području Tomislavgrada mogla bi ugroziti podzemne vode, bar tako misle građani koji se plaše ovog projekta. Speleolozi kažu da je studija uticaja na okoliš uvreda. Šta kažu informacije kojima vi raspolažete?

Zabrinutost građana u osjetljivim kraškim područjima, kao i primjedbe stručnjaka, potpuno su razumljive. Bosna i Hercegovina mora ulagati u obnovljive izvore energije, ali to ne znači da svaki projekat automatski ima podršku. Održivi razvoj znači balans između energetskih potreba i zaštite prirodnih resursa, posebno voda. Zato je ključno da studije uticaja na okoliš budu kvalitetne i provjerljive. Ako postoje ozbiljne sumnje u njihov kvalitet ili uticaj na podzemne vode, one se moraju stručno razjasniti prije bilo kakve odluke i tako će biti i u ovom slučaju. 

Ovaj upravni postupak je u toku i ponovit ću da se u svim otvorenim procesima imamo obavezu držati se po strani kada su u pitanju komentarisanja i zauzimanja stavova, ali istovremeno moram radi sticanja jasne slike napomenuti da je Federalno ministarstvo okoliša i turizma 10. 6. 2022. godine za projekat Vjetroelektrane „Gradina“ donijelo rješenje o prethodnoj procjeni uticaja na okoliš.

Međutim, investitor je naknadno podnio zahtjev koji se ne odnosi na manje tehničke korekcije postojećeg projekta, već na značajne izmjene njegovih ključnih karakteristika. Uzimajući u obzir obim i karakter predloženih izmjena, Ministarstvo je ocijenilo da se radi o značajno izmijenjenom projektu za koji je, u skladu sa Zakonom o zaštiti okoliša, potrebno provesti novi postupak prethodne procjene uticaja na okoliš i utvrditi obavezu izrade Studije uticaja na okoliš.

Dodatno, iako u ovoj fazi postupka javna rasprava nije predstavljala zakonsku obavezu, Ministarstvo je, vodeći računa o interesu javnosti i principima transparentnosti, omogućilo održavanje javne rasprave. Na taj način građanima, stručnoj i naučnoj zajednici pružena je prilika da svoje stavove, primjedbe i argumente iznesu na jasan i konkretan način. Nakon analize svih pristiglih komentara i odgovora na njih, bit će moguće sagledati u kojoj mjeri su argumenti svih učesnika postupka bili stručno i pravno utemeljeni.

BUKA: Meni se sve više čini da građani prije vjeruju aktivistima nego institucijama. Čini li se to Vama tako i zbog čega? Zašto zapravo institucije najčešće djeluju defanzivno, a rijetko kada proaktivno?

Povjerenje u sistem narušavano je godinama. Institucije su prečesto djelovale sporo, zatvoreno i nedovoljno transparentno, često i u interesu pojedinca kroz korupciju, što je otvorilo prostor da se povjerenje preseli prema onima koji su vidljiviji i prisutniji na terenu.

To je realnost koju ne treba ignorisati, nego mijenjati. Povjerenje se ne vraća deklaracijama, niti ad-hoc rješenjima koje ćete donositi pod pritiskom, da li političkim, medijskim ili aktivističkim, nego odlukama koje su zakonite, pravedne i jasne.

U vremenu brzog širenja informacija i društvenih mreža, negativni sadržaji se često šire brže od institucionalnih objašnjenja, što dodatno otežava komunikaciju. Zato institucije moraju biti otvorenije, brže i proaktivnije, ali ključ ostaje isti – dosljedan i predvidiv rad. Zadatak institucija nije da traže povjerenje riječima, nego da ga zasluže svojim transparentnim radom i pravilima koja su jednaka za sve. To je sistem u koji vjerujem. Zbog toga sam svake sedmice na terenu, razgovaram s predstavnicima kantona, gradova, općina, aktivistima, organizujemo redovne sastanke s nevladinim udruženjima, odgovaramo na svaki poziv i upit, jer mislim da je to način kako da građani vjeruju institucijama.

BUKA: Koncesije u Bosni i Hercegovini uglavnom su jako nepovoljne po lokalne zajednice i tamošnju ekonomiju. Ko ima koristi od njih? Čak i investitori ponekad kažu – da, koncesione naknade su male, ali ne određujemo ih mi.

Federalno ministarstvo okoliša i turizma ne izdaje koncesije, ali razumijem pitanje i kritike sistema koncesija u BiH su u velikoj mjeri opravdane. Lokalne zajednice često snose najveći teret projekata, dok korist nije proporcionalno raspoređena.

Ako lokalna zajednica ne osjeća korist od resursa koji se nalaze na njenoj teritoriji, sistem koncesija gubi svoju društvenu legitimnost. Prirodni resursi su javno dobro i korist od njihovog korištenja mora biti pravednije raspoređena, uz veću odgovornost investitora prema prostoru i okolišu. Po meni, postojeći model treba unapređenje u pravcu jačanja javnog interesa.

BUKA: Neformalna građanska inicijativa „Zaštita okoliša Rakitno” poručuje da ne želi vjetroturbine u blizini kuća. U jednoj od poruka pozivaju Vaše ministarstvo da zaustavite štetne projekte. Hoćete li?

Ministarstvo ne zaustavlja projekte, baš kao što ih i ne pokreće, provodimo postupke koji trebaju osigurati da projekti ispunjavaju zakonom propisane okolišne uslove, te da se potencijalno negativni uticaji projekta na zdravlje ljudi, vodne resurse, kvalitet života lokalne zajednice smanji na najmanji mogući procenat. 

Nažalost, u mandatu je bilo slučajeva u kojima sam protiv vlastitih ubjeđenja potpisala rješenje ili dozvolu, zato što je kroz upravni postupak dokazano da su se stekli uslovi za izdavanje takvog akta. Nepotpisivanje takvih akata vuče za sobom krivičnu odgovornost. Moj profesionalni i politički angažman je javno dostupan godinama i ne skrivam da sam ponikla iz aktivističkih redova, da sam kao urbanistica zagovarala odbranu javnog dobra i borila se za očuvanje kako zelene površine u naselju Otoka tako i za zabranu rada rudnika Kamengrad u Sanskom Mostu, ali moja lična ubjeđenja ne mogu biti iznad zakona i normi.

BUKA: Krajem juna istekla je Uredba o uslovima ispuštanja otpadnih voda u okoliš i sisteme javne kanalizacije. Nažalost, ovaj propis već skoro 20 godina produžava rok za zagađivače, što ih de facto oslobađa obaveze da usklade kvalitet svojih otpadnih voda prije ispusta u vodno dobro. Da li se Ministarstvo ponovo produžiti rok te će opet biti iznevjeren princip “zagađivač plaća” jer u ovom slučaju cijelu plaćaju građani svojim zdravljem?

Zaštita voda i zdravlja građana ne može biti trajno odgađana obaveza. Ministarstvo će ovo pitanje razmatrati kroz javni interes i evropske standarde, s ciljem stvarnog unapređenja stanja, a ne formalnog produžavanja rokova. Dugoročno odgađanje primjene standarda za otpadne vode nije održivo rješenje. Princip “zagađivač plaća” nema smisla ako se stalno pomjera trenutak njegove stvarne primjene. 

Moram istaći da je ova Uredba bila jedna od onih za koje bih bila sretna da je Vlada FBiH nije morala produžiti na početku mandata, ali jeste. Unaprijedili smo Uredbu i uspostavili sistem monitoringa i izvještavanja, učinili izvještaje javno dostupnim i sada smo u fazi detaljne analize i sumiranja napravljenih pomaka. Ono što mogu reći na osnovu dosadašnjih analiza jeste da je od ukupno 127 subjekata obuhvaćenih Uredbom, u periodu od donošenja prve Uredbe 2012. godine pa do 2023. godine, svega 32 subjekta uskladilo kvalitet svojih otpadnih voda s propisanim graničnim vrijednostima emisija. Tako nizak stepen usklađenosti tokom više od deset godina primjene propisa bio je, između ostalog, posljedica izostanka adekvatnog sistema praćenja realizacije obaveza.

Upravo zbog toga su 2023. godine uvedeni dinamički planovi i uspostavljen sistem monitoringa njihove realizacije. Analize pokazuju da su od 2023. godine već 23 subjekta realizovala aktivnosti predviđene svojim dinamičkim planovima, dok se prema procjenama Federalne uprave za inspekcijske poslove očekuje da će svoje obaveze realizovati još devet subjekata. To znači da se očekuje da će u periodu kraćem od tri godine ukupno 32 dodatna subjekta ispuniti svoje obaveze usklađivanja, odnosno gotovo isti broj subjekata kao u prethodnih jedanaest godina primjene Uredbe.

Međutim, konačne i zvanične podatke o stepenu realizacije obaveza imat ćemo nakon okončanja inspekcijskih nadzora i dostavljanja službenih izvještaja.

Upravo smo u posljednja dva mjeseca obavili konsultacije i s nevladinim sektorom i sa strukom i zajednički tražimo optimalno rješenje koje ću, zajedno s federalnim ministrom poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Kemalom Hrnjićem, potom ponuditi Vladi Federacije Bosne i Hercegovine na usvajanje.

BUKA: Šta Ministarstvo radi na zaštiti rijeke Neretve od incidenta koji su povezani s HE Ulog i projekta Gornji horizonti?

Neretva i njen sliv moraju biti tretirani kao strateški prirodni resurs koji zahtijeva najviši nivo zaštite i odgovornog upravljanja. Upravo zbog zabrinutosti javnosti, stručnih analiza i informacija o mogućim uticajima projekata HE Ulog i „Gornji horizonti“, Ministarstvo je iniciralo institucionalnu reakciju koja je rezultirala konkretnim zaključcima Vlade Federacije BiH.

Vlada FBiH je, na prijedlog Federalnog ministarstva okoliša i turizma i Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, usvojila set zaključaka s ciljem zaštite vodnih resursa i interesa Federacije BiH. Tim zaključcima predviđeno je formiranje ekspertskog tima koji ima zadatak da izradi detaljnu stručnu analizu uticaja ovih projekata na vodne resurse, ekosisteme i teritoriju Federacije BiH.

Istovremeno se zahtijeva pribavljanje kompletne dokumentacije i svih relevantnih podataka o projektima, kao i jačanje međuinstitucionalne i međunarodne saradnje, s obzirom na to da se radi o slivu koji ima i prekogranični značaj. Ako stručne analize potvrde negativne uticaje na okoliš i vodne resurse, institucije Federacije BiH će koristiti sve raspoložive pravne i institucionalne mehanizme radi zaštite javnog interesa. 

Nažalost, moram reći da je ovo pitanje koje ne nailazi na jednak odnos oba entiteta. Nedavno sam boravila u Ženevi u UN-u gdje sam kao dio delegacije BiH prisustvovala saslušanju pred ESPOO konvencijom BiH i Republike Hrvatske po pitanju Trgovske gore. Tom prilikom sam generalnoj sekretarki ESPOO konvencije (koja se bavi prekograničnim uticajima i procjenama uticaja na okoliš) gđi Molcean skrenula pažnju da primjer Trgovske gore u kojem FBiH i Rs rade zajednički pada na ispitu kada je u pitanju Neretva i da nam očito treba unutrašnja ESPOO konvencija.

BUKA: Da li smatrate opravdanim glasove mladih koji traže da se ne uništi komad netaknute Neretve nizvodno od Uloga do Boračkog jezera – poduzimate li neke korake da rijeka tu bude zaštićena? Jedan način zaštite je kroz NP Prenj i, koliko god ta inicijativa bila pohvalna, nejasno je zašto se nije išlo u zaštitu i dijelova Prenja u Jablanici i Mostaru.

Glasove mladih koji traže očuvanje netaknute Neretve smatram opravdanim i izuzetno važnim. Zaštita prirodnih područja je jedan od ključnih prioriteta u mom radu i upravo u tom pravcu su u proteklom periodu napravljeni konkretni iskoraci.

U trenutku kada sam preuzela mandat, bilo je zaštićeno oko 3,7% teritorije Federacije BiH i taj procenat se zaštitio kroz dvije decenije, od 1995. do 2023. godine. Danas, kroz nove procese zaštite, uključujući evo nedavno i područje Plive u Jajcu, na čemu smo aktivno učestvovali, taj procenat je preko 4,7% a kada se okončaju već započeti postupci, očekujemo da će biti i iznad 8%. Iako je to i dalje nedovoljno u odnosu na evropske standarde, riječ je o značajnom iskoraku u odnosu na prethodni period. Upravo zato smo izmjenama Zakona o zaštiti prirode omogućili da inicijativa za zaštitu u većoj mjeri dolazi iz lokalnih zajednica, jer smatramo da se održiva zaštita prirode najuspješnije ostvaruje kroz partnerstvo s lokalnim nivoom vlasti.

Kada je riječ o području Prenja, riječ je o generacijskom projektu zaštite prirode koji se razvija uz podršku UNDP-a, u saradnji sa Šumarskim fakultetom Univerziteta u Sarajevu, a jedan od ključnih partnera je i Grad Konjic, koji je dao inicijativu da se to područje zajedno štiti. Naravno, zaštita Prenja ne može biti parcijalna i dugoročno treba obuhvatiti cjelokupan prostor, uključujući i dijelove koji pripadaju općinama Jablanica i Mostar. Međutim, važno je naglasiti da procesi zaštite zahtijevaju i lokalni konsenzus i institucionalnu inicijativu, jer bez toga nije moguće formalno uspostaviti zaštićena područja.

Zato ponekad nije realno posmatrati zaštitu kao takmičenje u kojem je jedan dio prostora “vrijedniji” zato što je drugi još uvijek u procesu. Svaki korak u zaštiti prirode je važan, a cilj mora biti postepeno širenje zaštićenih područja u skladu sa stručnim osnovama i voljom lokalnih zajednica. Teza koju ponekad čujem ili vidim na društvenim mrežama da je bolje ništa ne štititi ako to nije obuhvat kojeg neko zamišlja a da nema pravi uvid i saznanja o tom području, jednostavno za mene nije održiva.

BUKA: Koji su rezultati ekspertskog tima za procjenu stanja okoliša u Varešu? I da li je Vareš postao ekološki nesiguran grad za život, posebno nakon što je u krvi kod dijela građana pronađena povišena koncentracija olova?

Nalazi o povišenim koncentracijama olova su ozbiljni i zahtijevaju pun institucionalni odgovor. Upravo zbog toga je na moju inicijativu formiran ekspertski tim koji prikuplja podatke i treba dati nezavisan, stručan i transparentan nalaz. Na osnovu tih rezultata institucije će preduzeti dalje korake. Zaštita zdravlja ljudi je apsolutni prioritet i iznad svakog drugog interesa. 

Komentari

Ovaj članak nije moguće komentarisati.