Koga štiti policija – građane ili kriminalce, pitaju se opozicioni poslanici Skupštine Srbije, koji su, baš kao i opozicioni mediji, protekle nedjelje bili meta napada stanovnika sada već čuvenog paramilitarnog kampa u centru Beograda.
U srijedu su najprije napadnuti narodni poslanici Srbija centar (Srce), dok su, predvođeni liderom te stranke i bivšim načelnikom Generalštaba Vojske Srbije Zdravkom Ponošem, pokušavali da se kroz tzv. ćacilend probiju do svog radnog mjesta, do glavnog ulaza Narodne skupštine Republike Srbije. Iako je predsjednica parlamenta Ana Brnabić obećala da će problem riješiti za 48 sati, napadi na opozicione poslanike nastavili su se i narednih dana. Logična posljedica nekažnjivog nasilja i agresije režimskih kerbera iz ćacilenda bila je prijetnja klanjem, koju je poslanici i docentkinji na beogradskom Fakultetu političkih nauka Biljani Đorđević uputio jedan od 'studenta koji žele da uče'.
Kako su studenti koji žele da uče postali studenti koji žele da kolju, pitanje je na koje opozicija do sada nije dobila odgovor.
„Ne znam zemlju u Evropi u kojoj paravojska vladajuće garniture fizički sprječava opoziciju da uđe u parlament. U Skupštinu Srbije uvijek sam ulazio na glavni ulaz i do sada zbog toga nije podizana borbena gotovost. Incident koje gledamo poslednjih dana loši su i kontraproduktivni po režim, od kojeg smo tražili da otvori pitanje odgovornosti policije, da odmah ukloni prepreke ispred zgrade parlamenta, te da se prekine sa fizičkim nasrtajima na opozicione poslanike“, kaže za Vijesti.ba Zdravko Ponoš.
Ko komanduje ćacilendom?
PONOŠ: Dio porodice Vučić i dio strukture državne moći, što je više kriminalni, a manje državni aparat. Suštinski, Vučić odlučuje o tome da li će biti ćacilenda i do kada.
Policija ne reaguje, ali ni opozicija ni mediji ne traže objašnjenje od nadležnog ministra. Gdje je uopšte ministar Ivica Dačić, znate li?
PONOŠ: Dačić se krije od medija, od opozicije, od naroda. Iako i nadležan i odgovoran, od svih optužbi se brani onako kako se branio nakon pada vlade Demokratske stranke, u kojoj je takođe bio ministar unutrašnjih poslova: niko me ništa nije pitao. Ali pitaće ga! Na sudu će morati da objasni zašto je dozvolio da Andrej Vučić i kriminalci komanduju policijom i zašto nije podnio ostavku.
Režim je, kažete, ovim incidentima izgubio. Šta je dobila opozicija? Je li ovo bio način da se vratite u javni prostor, iz kojeg ste, voljom opozicionih medija, iz nekog razloga izbačeni?
PONOŠ: Incident koji je izazvala naša stranka nije bio planiran; desilo se spontano. Sjutradan nam se pridružila parlamentarna opozicija, koja, u postojećem ambijentu, prirodno nastoji da dobije što veću vidljivost.
Opozicija je, imate pravo, poslednju godinu bila skrajnuta, jer su mediji uglavnom izvještavali o aktivnostima studenata. Naravno, zasluženo. To što smo ostali u parlamentu i učestvovali u debatama nekima se očito nije svidjelo, iako ne znam gdje bismo, na primjer, raspravljali o budžetu i otkrivali skrivene pljačke režima ako ne u parlamentu. Uostalom, tamo su nas građani, za razliku od slobodnih medija koji su, kažem, imali svoje prioritete, ipak mogli i vidjeti i čuti. Ostali mediji, prije svega RTS, su zatvoreni. Iako lider parlamentarne opozicione stranke, nikada nisam gostovao na javnom servisu.
Kako niste?!
PONOŠ: Nikada! Dvije godine od osnivanja stranka i godinu od formiranja pokreta, osim u kampanjama u dijelu koji nam je zakonski pripadao, nikada nisam pozvan da gostujem na RTS-u. Većina kolega iz SRCE-a i opozicije ima slično iskustvo.
Ćacilend postaje ozbiljna opasnost po bezbjednost poslanika i medija. Očekujete li da taj paravojni kamp u cetru Beograda uskoro bude sklonjen?
PONOŠ: Ćacilen je leglo kriminala, u kojem, pored osuđenih kriminalaca, dežuraju zaposleni u državnoj upravi i sirotinja koja za to dobija obrok i dnevnicu. Sirotinja skandira i vrijeđa, dok su kriminalci, zajedno sa dijelom policije, borbena jedinica i posljednja linija odbrane Aleksandra Vučića.
Čega se predsjednik plaši?
PONOŠ: Svoje sjenke. Nema povjerenja ni u koga: ne vjeruje policiji a, izuzev Vojno-bezbednosne agencije, ne vjeruje ni vojsci. Oslanja se uglavnom na one sa kojim njegov režim dijeli krvotok – na organizovani kriminal, kojeg u ćacilendu ima više nego u mitrovičkom zatvoru. Osuđeni kriminalci uskaču u ćacilend kako bi sebi skratili zatvorske kazne. Nedavno je tamo opljačkana djevojka, tužiteljka je pokušala da napravi uviđaj, ali joj to nije dozvolio policajac, rekavši da ćacilend nije bezbedan ni za nju ni za njega. Taj zabran čuva lično Aleksandra Vučića, malog, uplašenog čovjeka. Ne vjerujem da je takav čovjek pucao na Sarajevo.
Vojislav Šešelj tvrdi da je bio na Jevrejskom groblju.
PONOŠ: Šešelj vjerovatno bolje zna, ali je i sklon laganju. Ne poznajem ih, ali Vučić ne djeluje kao čovjek spreman da uzme pušku u ruke. Dok je služio vojsku u Sarajevu, vezivanje pertli na vojničkim čizmama za njega je bio veliki izazov. Ako uzme pušku, u riziku je od samopovređivanja. Naravno, to ne znači da ne snosi odgovornost za sve što se dešavalo i oko Sarajeva i na drugim ratištima: bilo je jednako opasno, ako ne i opasnije, to kako su njegov šef i on pucali riječima. Nesumnjiva je odgovornost Vučićeva i njegovog političkog oca za sve što se dešava u Srbiji, ali i za sve što se dešavalo tokom raspada Jugoslavije.
Možda nije bio za pušku, ali je predsjednik Vučić, tvrde mediji, novim zakonom o vojsci, vrhovni komandant Vojske Srbije? Je li?
PONOŠ: Nije. Vučiću nisu važni ni zakoni, ni Ustav; jedanko ih ne poštuje. Uvjeren sam da odredbu o tome da načelnik Generalštaba komanduje Vojskom Srbije u skladu sa odlukama predsjednika države – ne piše ’vrhovnog komandanta’ – nije tražio Vučić, nego načelnik Generalštaba Milan Mojsilović
Zašto?
PONOŠ: Da bi sutra imao zakonsko pokriće za sve odluke koje je donio – sjetite se angažovanja vojke prema Banjskoj – na temelju naređenja predsjednika države. Morao je, dakle, da izvrši naređenje. Tako je i nekadašnji načelnik Generalštaba Nebojša Pavković, pred kraj svog mandata, shvatio da je vrag odnio šalu i da će se odgovarati za zločine počinjene u ratu, pa je počeo da zahtijeva poštovanje međunarodnog humanitarnog prava i pravila i običaja rata. Spremalo se suđenje Slobodanu Miloševiću, pa je pokušavao da se spasi. Uzalud: obojica su završila u Hagu.
Šta je sa zgradom nekadašnjeg Generalštaba? Hoće li tim poklonom zetu predsjednika Donalda Trumpa predsjednik Vučić vratiti svoj status u SAD?
PONOŠ: Prvo, Vučić je iz SAD izbačen, jer se ponašao neprihvatljivo: pokušao je da ilegalno uđe na prijem republikanaca, nanijevši time ogromnu štetu odnosima SAD i Srbije. Od tada je u Americi praktično nepoželjan. Vučić zaista vjeruje da će svoj status popraviti tako što će Trampovom zetu pokloniti plac za izgradnju hotela u Beogradu. Tako on zamišlja politiku.
Međutim, zanimljivo je da u ugovoru sa kompanijom najmoćnijeg zeta na svijetu postoji odredba da Amerikanci imaju mogućnost da projekat prensu povezanom licu u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Ko je to povezano lice? Izgleda da je mnogo našeg novca završio na privatnim računima u UAE.
