Čini se da su SAD i EU izgubile svoja institucionalna sjećanja na cijenu koju su platili - u životima svojih vojnika i milijardama dolara od svojih poreskih obveznika - za okončanje krvavih ratova na Balkanu 90-ih. Ali najgore se može izbjeći ako se u potpunosti ponovo angažiraju, posvećujući resurse i visoke zvaničnike tom zadatku.
Srpski moćnik, koji je godinama iskorištavao etnonacionalistička osjećanja kako bi preuzeo više moći, javno se obavezuje da će razbiti svoju zemlju, prijeteći da će pokrenuti kaskadni sukob. Zapad, ometen vlastitim problemima, jedva da i primjećuje.
Ne, to nije Jugoslavija 1991. godine, to je Bosna i Hercegovina danas. Zemlja, o čijem je složenom ustavnom poretku mukotrpno pregovarano u jeku krvavog rata i riješeno Dejtonskim sporazumom, nalazi se na ivici raspada, piše Srećko Latal u komentar za The New York Times.
U srcu krize je Milorad Dodik, lider bosanskih Srba i dugogodišnji separatista. U oktobru je najavio planove za povlačenje Republike Srpske u kojoj dominiraju Srbi, jednog od dva administrativna entiteta u zemlji, iz glavnih državnih institucija. U onome što zapravo predstavlja otcjepljenje, on namjerava da uspostavi zasebnu poresku kancelariju, vojsku i snage sigurnosti. Za region sa nedavnom historijom etničkog nasilja i sukoba, to je zastrašujući razvoj događaja.
Iza poteza gospodina Dodika, koji je nastajao 15 godina, krije se stalno povlačenje iz regiona Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije. U njihovom odsustvu, konkurentski strani uticaji — Rusija prije svega — popunili su vakuum, ohrabrujući autokratske lidere i destabilizujući region. Da bi izbjegao slom BiH, koji bi mogao dovesti do novog rata i sveopće katastrofe, Zapad mora odmah preokrenuti kurs i krenuti u sanaciju štete.
Devedesetih godina Zapad je sporo reagirao na raspad bivše Jugoslavije. Nakon mnogo krvoprolića, konačno je pokrenuta kampanja vazdušnih napada na srpske snage u Bosni 1995. i u Srbiji i na Kosovu 1999. godine, i rasporedila desetine hiljada vojnika NATO-a da nadgledaju primirje i stabilizuju region. U narednim godinama, Sjedinjene Države i Evropska unija potrošile su milijarde dolara da pomognu u rekonstrukciji regiona. Iako su često opravdano kritizirani zbog fokusiranja na kratkoročna, šašava rješenja, njihovi napori su bili ključni za osiguranje sigurnosti i stabilnosti Balkana.
Ali njihova pažnja je izmakla. Sjedinjene Države, više fokusirane na svoje operacije u Afganistanu i Iraku, povukle su se iz praktičnog angažmana od 2010. godine. Prepustile su odgovornost Evropskoj uniji, koja je trebala osigurati dugoročnu stabilnost regiona prihvatanjem njenih zemalja u blok. Ipak, do 2019. godine, dok se Evropska unija borila sa vlastitim problemima i podjelama, postalo je jasno da je ponuda praktično skinuta sa stola.
Oteti od svog evropskog sna i uskraćen potpun pristup zajedničkom tržištu bloka, balkanski lideri su se vratili nacionalizmu i populizmu iz prošlosti. Vladavina prava, ljudska prava i drugi ključni demokratski principi pali su sa strane. U multietničkim zemljama sa nezavršenim nacionalnim projektima, kao što su Bosna, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Kosovo, zagnojile su se etno-političke podjele.
Ipak, glavna odgovornost leži na samim zemljama, posebno na političkim predstavnicima i njima povezanim medijima, koji su svoju popularnost bazirali na širenju animoziteta prema drugim etničkim grupama. U Bosni i Hercegovini, etnonacionalizam je zauzeo centralno mjesto. Gospodin Dodik nije usamljen u svojim radikalnim načinima: muslimanski Bošnjaci, najveća etnička grupa, agitirali su za unitarnu državu, a bosanski Hrvati su tražili autonomnu hrvatsku regiju.
Ono što je najvažnije, abdikacija Zapada ne samo da je dozvolila demokratsko nazadovanje, već je i otvorila region za druge spoljne sile. Rusija je pokazala izražen interes, uspostavivši snažan politički uticaj u svim dijelovima regiona naseljenim Srbima, dok su Turska, zemlje Zaljeva i Iran učinili isto u područjima naseljenim muslimanima. Kina je, koristeći svoj politički pragmatizam i velike ekonomske resurse, postala glavni (ekonomski) akter u cijelom regionu. Štaviše, Hrvatska, a posebno Srbija, počele su da se mešaju u unutrašnju politiku susednih zemalja, povećavajući regionalne tenzije.
Nedavna eskalacija u Bosni je primjer za to. Gospodin Dodik, nekada liberal kojeg su podržavale Sjedinjene Države, a koji se okrenuo nacionalizmu dijelom zbog razočaranja neuspješnim zapadnim obećanjima, napravio je svoj separatistički potez tek nakon što je dobio zeleno svjetlo od Rusije. Sa svoje strane, Bošnjaci, koji su se osjećali napušteni od zapadnih sila, obratili su se za pomoć Turskoj — dok se bosanski Hrvati u potpunosti oslanjaju na Hrvatsku koja je članica EU.
Ovo je, najblaže rečeno, veoma opasno. Situacija u BiH sa njenim produbljivanjem etno-političkih sporova i suprotstavljenim narativima, izgleda kao prije izbijanja sukoba 1992. godine. Ako gospodin Dodik nastavi sa svojim planom, to bi predstavljalo jasno kršenje mirovnog sporazuma u zemlji . Kao odgovor, rukovodstvo bosanskih Hrvata moglo bi tražiti da obnovi svoju ratnu autonomnu regiju Herceg-Bosna — a muslimanski Bošnjaci bi - izgleda - na to odgovorili branjenjem BiH na bilo koji način, čak i uz oružje. S vojnim resursima koje obezbjeđuju međunarodni sponzori, rat je previše lako zamisliti.
Čini se da su SAD i EU izgubile svoja institucionalna sjećanja na cijenu koju su platili - u životima svojih vojnika i milijardama dolara od svojih poreskih obveznika - za okončanje krvavih ratova na Balkanu 90-ih. Ali najgore se može izbjeći ako se u potpunosti ponovo angažiraju, posvećujući resurse i visoke zvaničnike tom zadatku.
Trebalo bi da ožive svoju strategiju „mrkve i štapa“ – kombinirajući sankcije, ustupke i finansijska sredstva – koju su uspješno koristili na Balkanu u prošlosti. Na taj način zapadni zvaničnici mogu dovesti ključne lokalne i regionalne lidere za pregovarački sto gdje se razlike mogu razbijati, provjeravajući poguban utjecaj drugih zemalja u tom procesu. Lideri Bosne i Hercegovine, naravno, moraju odgovoriti na izazov. Ali to se može dogoditi tek kada Zapad vrati dugoročnu evropsku perspektivu regionu.
Upaljen je fitilj na balkanskom buretu baruta. Mora se iskorijeniti prije nego što region, pa čak i sama Evropa, bude zahvaćen vatrom", stoji u komentaru The New York Timesa koji potpisuje sarajevski novinar Srećko Latal.
