Srpski moćnik, koji je godinama iskorištavao etnonacionalistička osjećanja kako bi preuzeo više moći, javno se obavezuje da će razbiti svoju zemlju, prijeteći da će pokrenuti kaskadni sukob. Zapad, ometen vlastitim problemima, jedva da i primjećuje.
Ne, to nije Jugoslavija 1991. godine, to je Bosna i Hercegovina danas. Zemlja, o čijem je složenom ustavnom poretku mukotrpno pregovarano u jeku krvavog rata i riješeno Dejtonskim sporazumom, nalazi se na ivici raspada, piše Srećko Latal u komentar za The New York Times.
U srcu krize je Milorad Dodik, lider bosanskih Srba i dugogodišnji separatista. U oktobru je najavio planove za povlačenje Republike Srpske u kojoj dominiraju Srbi, jednog od dva administrativna entiteta u zemlji, iz glavnih državnih institucija. U onome što zapravo predstavlja otcjepljenje, on namjerava da uspostavi zasebnu poresku kancelariju, vojsku i snage sigurnosti. Za region sa nedavnom historijom etničkog nasilja i sukoba, to je zastrašujući razvoj događaja.
Iza poteza gospodina Dodika, koji je nastajao 15 godina, krije se stalno povlačenje iz regiona Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije. U njihovom odsustvu, konkurentski strani uticaji — Rusija prije svega — popunili su vakuum, ohrabrujući autokratske lidere i destabilizujući region. Da bi izbjegao slom BiH, koji bi mogao dovesti do novog rata i sveopće katastrofe, Zapad mora odmah preokrenuti kurs i krenuti u sanaciju štete.
Devedesetih godina Zapad je sporo reagirao na raspad bivše Jugoslavije. Nakon mnogo krvoprolića, konačno je pokrenuta kampanja vazdušnih napada na srpske snage u Bosni 1995. i u Srbiji i na Kosovu 1999. godine, i rasporedila desetine hiljada vojnika NATO-a da nadgledaju primirje i stabilizuju region. U narednim godinama, Sjedinjene Države i Evropska unija potrošile su milijarde dolara da pomognu u rekonstrukciji regiona. Iako su često opravdano kritizirani zbog fokusiranja na kratkoročna, šašava rješenja, njihovi napori su bili ključni za osiguranje sigurnosti i stabilnosti Balkana.
Ali njihova pažnja je izmakla. Sjedinjene Države, više fokusirane na svoje operacije u Afganistanu i Iraku, povukle su se iz praktičnog angažmana od 2010. godine. Prepustile su odgovornost Evropskoj uniji, koja je trebala osigurati dugoročnu stabilnost regiona prihvatanjem njenih zemalja u blok. Ipak, do 2019. godine, dok se Evropska unija borila sa vlastitim problemima i podjelama, postalo je jasno da je ponuda praktično skinuta sa stola.
Oteti od svog evropskog sna i uskraćen potpun pristup zajedničkom tržištu bloka, balkanski lideri su se vratili nacionalizmu i populizmu iz prošlosti. Vladavina prava, ljudska prava i drugi ključni demokratski principi pali su sa strane. U multietničkim zemljama sa nezavršenim nacionalnim projektima, kao što su Bosna, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Kosovo, zagnojile su se etno-političke podjele.
