Piše: Rasim Belko/Patria
Proteklih dana, ali i još nekoliko narednih, čitali smo i čitat ćemo kako Srebrenica nakon 11. jula ostaje pustoš jer, nakon odlaska onih koji dođu obilježiti godišnjicu genocida, ovim gradom zavlada tišina koja traje narednih otprilike 360 dana.
Gledao sam i slušao poruke različitih palamudana ili, modernim rječnikom, populista, koji 31 godinu nakon genocida i skoro isto toliko nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma trabunjaju kako su Srebrenica, pa i Žepa, trebale biti distrikt i kako je to trebalo tražiti u Dejtonu.
Kao da je Dejton bio pijaca na kojoj se trgovalo rješenjima, a ne kavez, u vojnoj bazi, u kojem su se zaraćene strane morale dogovoriti, prije svega u interesu Billa Clintona i njegovih izbornih planova.
Sve je češća pojava da činjenice ne obavezuju palamudane u javnom bosanskohercegovačkom prostoru, pa tako ni priče o mogućem drugačijem ishodu dejtonskih pregovora pod čizmom američke sile. Ono što je u cijeloj priči tragično jeste činjenica da je Clinton, između ostalog, uspjehom na balkanskom ratištu pobijedio istinskog prijatelja Bosne i Hercegovine, republikanca Boba Dolea. Ali, to je već historija.
Vratimo se Srebrenici.
U kakofoniji ideja i poruka izrečenih tek da bi se nešto reklo, ponovo se retušira ideja da se Srebrenica izdvoji iz Republike srpske i pretvori u distrikt ili nešto slično.
Koliko je sarajevska politika sposobna, pokazuje primjer postojećeg distrikta, u kojem sve veću ulogu ima entitet Rs, koja je svoje institucije počela nelegalno širiti i na Distrikt Brčko. Osim kmečanja i vapaja za pomoći stranaca, sarajevski minderaši nisu uradili ništa, pa čak ni to da protokolarno posjete područje Distrikta.
Tako bi bilo i s eventualnim izdvajanjem Srebrenice. Tako je bilo i kada je svijet izdvajao Bog zna kolika sredstva da se život vrati u ubijeni grad. Sve je to završilo situacijom u kojoj, 31 godinu nakon genocida, pričamo istu priču – da je Srebrenica pusta nakon 11. jula.
I zamislite paradoks, o tome nam pričaju oni koji su na vlast doveli Denisa Bećirovića, čovjeka čija je ruka presudila da Srebrenicom danas upravljaju negatori genocida. Za takve i njihove poruke nije potrebna posebna analiza. Dovoljno je pročitati ili poslušati šta govore pa da bude jasno kako je riječ o presipanju iz šupljeg u prazno. Nešto moraju reći da bi bili prisutni u javnom prostoru, a nemaju ni rezultate ni išta pametnije od toga.
Da Bećirović nije glasao za izmjene Zakona o prebivalištu, po nalogu Zlatka Lagumdžije, dakako, u Srebrenici bi vlast danas činili Srebreničani. Ali ni to ne bi bilo dovoljno da nakon 11. jula u Srebrenici ostane život.
To nas dovodi do druge situacije, u kojoj fingirani šetači na fingiranom Maršu mira, jer bi se, valjda, trebao zvati marš sjećanja na žrtve genocida, ničim nisu doprinijeli oživljavanju ubijenog grada.
