Heroj Nijaz Veladžić Veljun, nosilac “Zlatnog ljiljana”, sjeća se da su jutro dočekali već duboko u neprijateljskom teritoriju.
Sredinom 1994. godine rukovodstvo bosanskih Srba odbilo je mirovni plan Kontakt grupe. Radovan Karadžić odlučio je nastaviti s agresijom na Republiku BiH.
Na jednom od sastanaka general Ratko Mladić, objašnjavajući naredne osvajačke planove, Karadžiću je kazao: “Prekretnica rata je Cazinska krajina, a ključ Sarajevo.”
Mladić je poslije sastanka s Karadžićem obišao zone odgovornosti 1. i 2. krajiškog korpusa Vojske RS u Bosanskom Novom i Bosanskoj Krupi i započeo s pripremama za predstojeću veliku operaciju. Nakon što su pripadnici Petog korpusa Armije RBiH 24. avgusta 1994., porazivši Abdićevu tzv. Narodnu odbranu AP Zapadna Bosna (NO APZB), oslobodili cijelokupni prostor općine Velika Kladuša, Mladić odlučuje krenuti u presijecanje bihaćkog okruga, osvajanje Bužima i Cazina, te spajanje sa srpskim snagama u Željavi.
Početno ispitivanje desilo se već prvog dana septembra, kada Martićeve srpske snage SAO Krajine izvode neuspješan napad iz pravca Bosanske Bojne prema Vrnograču, koji je trebao da odvuče pažnju od glavnog pravca napada. A onda žestoka grmljavina artiljerijskih oruđa u nedjelju, 4. septembra 1994., oko šest sati ujutro, najavila je početak srpske operacije “Breza 94”.
Kodni naziv operacije izabran je zbog specifičnosti terena i područja obraslog brezama, na kojima se događao glavni udar srpskih snaga. Njihov napad uslijedio je na potezu Radoč – Ćulumak – Banjani u okolici Bužima. General Ratko Mladić je direktno, komandujući operacijom, krenuo u napad s pet brigada Vojske Rs i to: 5. kozarskom, 6. sanskom, 1. novigradskom, 43. prijedorskom i Specijalnom brigadom “Panteri” pod komandom Ljubiše Savića Mauzera, a, prema kasnije zarobljenoj dokumentaciji, ukupno je bilo angažirano oko 9.500 srpskih vojnika.
U prvi mah jedinice bužimske brigade nisu bile svjesne razmjera, snaga i krajnjeg cilja kojim je pokrenuta ova operacija. Kako bi se poljuljao moral pripadnika Petog korpusa Armije RBiH, raketnim sistemima “orkan” i “volhov” Vojska Rs raketirala je civilne objekte u Bužimu i okolici, od čega je ranjeno 70 civila dok su 3 civila poginula. Hiljade granata ispaljene su prvih dana, pokušano je desetine pješadijskih prodora neprijatelja, ali bužimski vitezovi izdržavali su napade. Svakoga dana Mladić je pratio tok operacije s osmatračnice na granici Bosne i Hrvatske.
U odlučnim pješadijskim borbama posebno je do izražaja dolazila snalažljivost i hrabrost boraca, ali i upotreba bombi i tromblona koji su pravljeni u malim krajiškim ratnim radionicama. Osim popularnih “cazinskih fitiljuša”, na bužimskom ratištu pojavile su se veoma efikasne, ali poteške za bacati, bombe kojima su borci od milja dali ime “bosanski lonac”.
Napadi srpskih vojnika svakim danom postajali su sve žešći, a 505. viteška brigada, osim s umorom i velikim brojem ranjenih boraca, suočavala se i s nedostatkom municije svih kalibara. Na čelu momaka, taknutih čarobnim štapićem herojstva, našao se Izet Nanić, ratnik od rođenja.
Iako se to činilo nemogućim u uvjetima ogromne koncentracije srpskih vojnika i ratne tehnike, sedmog dana svakodnevnih srpskih napada komandant 505. viteške brigade, rahmetli Izet Nanić odlučio je da bužimski borci krenu u kontranapad.
Određen je pravac napada Ćorkovača – Jelovski potok – Ćulumak – Makarovača, a za izvođenje kontraudara, uvečer sa 11. na 12. septembar 1994., najelitnije jedinice 505. viteške brigade “Gazije”, “Tajfun”, “Hamza” i jedinice Drugog jurišnog bataljona neopaženo su ubačene u neprijateljsku dubinu.
Heroj Nijaz Veladžić Veljun, nosilac “Zlatnog ljiljana”, sjeća se da su jutro dočekali već duboko u neprijateljskom teritoriju.
"Sudbina je htjela da je i Mladić ovaj dan odabrao za odlučujući napad. Ni mi ni oni nismo znali šta ko konkretno sprema. Mi smo kasnili s napadom, a oni krenuli i konačno tenkom s čela kolone probili našu ključnu liniju odbrane na Sipu. U tim trenucima preko motorole čuli smo rahmetli komandanta Nanića, koji se Muharemu Šahinoviću-Hariju, našem komandiru “Hamzi”, obratio bez ikakvog šifrarnika, u kojem se jasno moglo prepoznati veliko uzbuđenje. “Hari, napadajte, ode Bužim” – bilo je sve što je komandant tada rekao", kaže on.
Prema svjedočenju saboraca koji su tada bili uz rahmetli Nanića na komandnom mjestu u podnožju Radoča, to je izgovorio u trenucima kada je četnički tenk probio našu liniju, a zatim je, bacivši motorolu, s puškom u ruci krenuo ka Sipu da se bori prsa u prsa s neprijateljem.
"I tada, kada je sve izgledalo izgubljeno, kada je pad Bužima bio skoro gotova stvar, kao u najuzbudljivijim akcionim filmovima holivudskih filmadžija, naglo dolazi do brzog i neočekivanog preokreta. Mi smo krenuli frontalno, oni su se izgubili jer smo ih napali u njihovoj dubini. Na Ćulumku, oko 200 metara unutar teritorija Hrvatske, u svojoj neposrednoj blizini zapazio sam cijev tenka i dio kupole.
Uzeo sam RB M-57 (ručni bacač), brzo nanišanio i opalio. Uništio sam ga! Bio je to poznati srpski tenk “siva munja”, koji je obišao skoro sva ratišta u BiH i nanio mnogo zla našem narodu. Razbili smo ih. Mladić je ovdje fasov’o ko nikad prije, a mi smo ponovo ovladali državnom granicom s Hrvatskom", sjeća se heroj Veladžić.
Na sistemu veze komandantu Naniću i generalu Atifu Dudakoviću bužimski vitezovi javili su da su zarobili jednog srpskog borca koji im je rekao da je Mladić tu s njima blizu.
Krajiški svjedok otključava brave sjećanja i precizno svjedoči kako komandant Nanić u jednoj ratničkoj ruci drži motorolu, u drugoj dvogled i autentičnim krajiškim vokabularom i naglaskom Remziji Mulaliću, koji je u neprijateljskoj dubini predvodio izviđačku jedinicu “Pustinjske lisice”, komanduje: “Udri, Remzo! Eno cijela im četa bježi, viđaj da ih sačekaš kad počnu bježati niz jarak. Sad ih poreni, Remzo, iziđi brže, popriječi im put i Mladić je s njima!” (Riječ “poreni” u uvriježenom narodnom krajiškom govoru znači “potjeraj”, op. a.)
Safet Isaković Džidžo, komandir legendarnih “Gazija”, nosilac “Zlatnog ljiljana”, o neizmjernom patriotizmu svojih saboraca svjedoči:
"To je danas meni neshvatljivo kako da ih tada slomimo. Njih hiljade napadaju, a mi nemamo municije. Osam srpskih tenkova u koloni ide u napad. Opet, naši heroji u borbi, tako čisti, svi namirisani, sve ljepši od ljepšeg, bore se i ginu, a na licima im blista osmijeh kao da su na igranci. Na osmatračnici na Ćulumku preciznim pogotkom posade ZIS-a ranjen je Ratko Mladić. Ostala mu je bluza, a uspio je Hasanovom kosom pobjeći u vozilu “lada niva”. Nastupila je neviđena bježanija četnika nakon našeg kontraudara. Zarobljen je i jedan srpski tenk T 55", sjeća se Isaković.
Mnogi srpski vojnici su se ubijali, ne želeći se predati. Zarobljeni su “puhovi” i kompletna dokumentacija generala Mladića i generala Momira Talića, komandanta 1. krajiškog korpusa VRSćs. Bila je to uopće jedna od najvećih pobjeda Armije RBiH tokom agresije na našu zemlju. U operaciji “Breza 94” poginulo je oko 80 srpskih vojnika, ranjeno njih više od 300, a zarobljeno je i kasnije razmijenjeno 10. Na strani bosanskih ratnika poginuo je 31 borac, a više desetina ranjeno. Bužim se nakon “Breze 94” iz geografije preselio u historiju.
Ranjeni i izbezumljeni Mladić nije dao da ga previju u Bosanskom Novom, nego je direktno otišao u prijedorsku bolnicu, gdje ga je u tri špalira čuvalo 30 vojnih policajaca. Zajedno s Mladićem i Talićem pobjegao je i general Savo Sokanović, Mladićev ratni pomoćnik za moral.
U Sokanovićevom zarobljenom dnevniku, između ostalog, piše:
"Na IKM (isturenom komandnom mjestu) Glavnog štaba VRs u Ivanjskoj 4. septembra 1994. Mladić je rekao da je “operacija okupila sve što je najbolje u 1. i 2. krajiškom korpusu Vojske Rs, da operacijom treba zadati smrtonosni udarac Petom korpusu Armije RBiH, a dolinu Une staviti u funkciju srpskog naroda”, dok je na referiranju 11. septembra 1994. general Mladić kazao: “Naše snage su se uvjerile u našu vatrenu i ljudsku nadmoć. Naš neuspjeh da ni nakon više pokušaja ne uspjesmo progoreti odbranu neprijatelja ojačalo je njihovu žilavost”.
