Staviti sve karte na proces pristupanja EU kao najbolji način zaštite teritorijalnog integriteta BiH moglo bi biti rizično.
Bivši ambasador Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini Michael Murphy ponovo se oglasio na svom X-nalogu.
Njegovu objavu prenosimo u cjelosti:
Sljedeće sedmice Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira (PIC Steering Board) sastat će se kako bi razmotrio budućnost OHR-a i moguće imenovao novog visokog predstavnika. Ključna pitanja koja države članice PIC-a moraju sebi postaviti dok budu donosile te odluke jesu: prvo, koji je njihov osnovni strateški interes u BiH? Drugo, može li OHR sa bonskim ovlastima unaprijediti taj interes? Treće, ako može, ko je najprikladniji da obavlja funkciju visokog predstavnika?
Tokom 30 godina SAD je teritorijalni integritet BiH smatrao svojim ključnim strateškim interesom u BiH. To nije odražavalo samo vrijednosti Sjedinjenih Američkih Država nego i njihove tvrde sigurnosne interese. Razlog za to je što su SAD, također tokom 30 godina, razumjele da izazovi teritorijalnom integritetu BiH nose rizik od nasilja unutar BiH i na zapadnom Balkanu. Signali koji dolaze iz aktuelne administracije sugeriraju da je toj tridesetogodišnjoj dvostranačkoj politici došao kraj. Umjesto toga, administracija je prihvatila koncept “lokalnog vlasništva”, zajedno s gospodinom Dodikom – čovjekom koji je posljednjih dana sugerirao da Rs treba vlastite oružane snage, doveo u pitanje teritorijalni integritet BiH i naglasio da mu je cilj raspad BiH. Istovremeno, sve su glasniji pozivi za stvaranje trećeg entiteta, dok je jedan vodeći bošnjački etnonacionalista predložio formiranje mega-kantona unutar Federacije. (FWIW, to veoma podsjeća na podršku trećem entitetu). To je ključni kontekst za rasprave PIC-a naredne sedmice.
Za sve ostale za stolom PIC-a čini se da nema nikakve nejasnoće kada je riječ o podršci teritorijalnom integritetu BiH. Ipak, moguće je da postoji određena pogrešno usmjerena vjera u moć procesa pristupanja Evropskoj uniji da pokrene reforme koje bi prevazišle unutrašnje političke probleme BiH i dugoročno je stabilizirale. Po mom mišljenju, dokazi za takvu vjeru su ograničeni. Bez obzira na to, trenutno u BiH jedan etnonacionalistički lider prijeti napuštanjem procesa evropskih integracija ukoliko se on ne bude odvijao pod njegovim uslovima, dok drugi prvome pruža de facto političku podršku, čime demantira tvrdnje da on i njegova stranka stopostotno podržavaju Evropsku uniju. U takvom okruženju moglo bi biti rizično staviti sve karte na proces pristupanja EU kao najbolji način zaštite teritorijalnog integriteta BiH.
OHR nije zamišljen kao projekat “izgradnje nacije” niti kao stvaranje nečije idealne “građanske države” na štetu konstitutivnih naroda BiH. Njegova svrha je provedba i zaštita Dejtonskog mirovnog sporazuma. To, između ostalog, znači zaštitu BiH i njenih institucija, uključujući i one o kojima su se usaglasile poslijeratne vlade, od pokušaja njihovog podrivanja. OHR to ne može učiniti s pasivnim visokim predstavnikom koji nema podršku PIC-a da koristi svoja ovlaštenja kada je to potrebno. Ako PIC procijeni da to više nije potrebno ili poželjno, onda ni OHR više nije potreban. U tom slučaju države okupljene u PIC-u morat će osmisliti drugu vjerodostojnu strategiju za zaštitu BiH od onih koji žele njeno uništenje.
