Mikulić: Nemilosrdni pregovarači Trojke dali su sve što su imali...

I oporba vrvi samopromotorima srednjeg dometa. Među vladajućima, ali sve glasnije i na drugoj strani, svakodnevno imamo posla sa prevarantima i ''ja pa ja'' egomanijacima koji, ohrabreni tapšanjem po ramenima, pate od nedostatka množine. 

Propagandisti najniže razine, trujući medijski prostor, u suštini i služe da se ono što je građansko i nužno odgodi što je moguće duže. Umišljene mesije vrše masovno tekstualno uznemiravanje proglašavajući nedelje borbe protiv tjedna.

Podivljalo domoljublje ne haje za blagodeti na onom svijetu. Sumnjam da postoji drugi svijet. I ovaj prvi je diskutabilan, ali stižu izbori, dan zahvalnosti budžetskih korisnika i onih koji to namjeravaju biti, a još uvijek nasjedaju na jeftinu samopropagandu. 

Imamo posla sa... ma, uglavnom, ima posla tko hoće da radi.

Nama su, kao malima, pričali bajke. Sada zaista nema potrebe.

Ove godine, navijački neredi su nešto ranije počeli. Zaboga, pa treba koliko-toliko nadoknaditi ono što će se, uvođenjem skenera, izgubiti u izbornoj noći.

Iako obećanja sve teže prolaze čak i na vlastitim medijima, neće ih faliti do izbora. Što mogu da obećaju danas, ne ostavljaju za sutra. I naredni izbori su povijesni, naravno. Što bi oni bili izuzetak? Emotivno nedodirljivi protagonisti političke scene, čiji je maksimalni domet da nas ubjeđuju kako su klin i ploča simboli BiH suživota, i dalje će nas uvjeravati kako su sljedeća dva mandata ključna i da to znaju svi, od Čitluka do Tokija.

U borbi za titulu koja im garantira opstanak, patriote emeritusi, primjenjuju recept koji je davno provjeren: trovanje zastavama, stigmatiziranje drugih, dvije škole mišljenja, pričanje bajki, jer od djetinjstva ništa drugo nisu ni pročitali, lažirani sukobi s "onim drugima" koji im služe za nasilno proizvođenje vlastite nepostojeće karizme. 

Umjesto modela za rješavanje radničkih i socijalnih prava, uvijek se vješto "prešaltaju" na priču o naciji, domovini i ugroženosti, zaboravljajući, uzgred, da su i ''njihovi'' nekoga ugrozili, i svi su, naravno, uvijek u pravu. Dok oni traže alat kojim će učiniti da se ne volimo, prava istina je da se pod krinkom decentralizacije, ustvari krije centralizacija na tri etničke teritorije. Nama je, prije svega, nužna dekonstrukcija nacionalističke i klerikalne države izgrađene u devedesetima, a ne cementiranje iste, strelicama vječito uperenim u istu metu. To desnici ne pada na pamet rješavati, od toga žive, a ljevica je, ukoliko postoji i ako joj je to uopće pravo ime, zauzela ulogu vjernog partnera, prihvatajući šutke sve ono protiv čega bi se morala boriti. Kad sve izgori oni će slavodobitno reći: "Požar je ugašen.''

Ovdje postaje monotono. Nema čovjek više u šta da se razočara.

Svi domaći nacionalizmi bili su na strani fašizma. Svi su ti nacionalizmi u suštini bili kolaboracioni i poraženi su u Drugom svjetskom ratu, barem smo tako godinama mislili. Većina trenutne vlasti u BiH, a posebno u ''zemljama regiona'', danas se hvali tim nacionalizmima i ističe decenijsku ugroženost i privrženost istima. Iako su se, do juče hvalili antifašizmom, tražili i minimalne poveznice i rodbinske veze s partizanima, danas se jednostavno, poput filandre, okreću na drugu stranu.

Skoro pedeset godina smo živjeli u miru, a onda nas je izdalo strpljenje. Glasali smo za najsposobnije, najpametnije i najbolje.

Nismo bili u poziciji da biramo. 

Potom smo opet dočekali mir samo da bismo se s mirom mogli početi naoružavati.

Svi u regionu izmislili su po nekog oca nacije. Nas su zapala barem trojica, a uvijek zaboravimo da ih se sjetimo na Dan očeva.