Međutim, Informer nije izuzetak. Drugi režimski mediji u Srbiji, prvenstveno Politika i Alo, su također u sedam, odnosno šest, objava negirali genocid u Srebrenici.
Iza njih slijede izraelski historičar Gideon Grajf i presuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj s po četiri izjave gdje su negirali genocid. Po tri zabilježena negiranja imaju srbijanski pisac i političar Aleksandar Pavić, penzionisani profesor Nenad Kecmanović i ruska novinska agencija Sputnik.
Osim njih, devet osoba ili medija je u javnosti negiralo genocid najmanje dva puta, a čak 46 najmanje jednom, dok je zabilježeno i 11 slučajeva, uglavnom veličanja ratnih zločinaca, gdje su akteri negiranja nepoznati.
Na ovoj širokoj listi negatora našli su se od historičara Bojana Dimitrijevića koji je samouvjereno poručio kako "mladi Srbi moraju da znaju da Srebrenica nije genocid" i političkog filozofa Dragoljuba Kojčića koji je izjavio kako "ratni zločin (u Srebrenici, op.a.) ni po jednom osnovu ne može da se smatra genocidom", preko najviših državnih funkcionera poput premijerke Srbije Ane Brnabić koja je primijetila kako Izrael i jevrejski narod tvrde da se "Srebrenica ne može definisati kao genocid", ministra Aleksandra Vulina koji je kritikovao okupljene studente u Banjoj Luci jer daju podršku "za one koji kažu da je u Srebrenici bio genocid", ili predsjednika entiteta Rs Siniše Karana koji je protukandidata Branka Blanušu pokušao diskreditovati pitanjem "da li smije u Sarajevu jasno reći da u Srebrenici nije počinjen genocid", pa do pjevačice Jelene Karleuša koja je relativizirala genocid poredeći ga sa zločinima tokom akcije "Oluja" u Hrvatskoj.
U ovom izvještaju se navode i načini negiranja genocida. Tako su zabilježene 94 pojave aktivnog poricanja ili negiranja, 23 pojave relativizacije (opravdavanje i poređenje s drugim zločinima), 21 pojava podrške počiniteljima (bez nužnog eksplicitnog spominjanja genocida), devet pojava priznanja zločina ali ne i genocida, te dvije pojave veličanja počinjenog genocida.
