Piše: Admir Lisica
Spaljivanje iluzija da će neko uraditi naš posao te otkloniti prepreke koje nam stoje na putu je prva lekcija koju kreatori politika među Bošnjacima i onima koji uživaju razne benefite iz bošnjačke kvote moraju savladati ukoliko se misle ozbiljno baviti političkim procesima.
Nažalost, ono što je veoma lahko zaključiti prosječnom pratiocu društveno-političkih događaja jeste da oni koji kreiraju našu društveno-političku realnost idu linijom manjeg otpora, te se često ne bave vlastitim poslom na adekvatan način. Epilog takve indolentnosti jeste da posao koji mi trebamo raditi u interesu države Bosne i Hercegovine urade oni drugi, kontra njenih interesa.
Najeklatantniji primjer ovakve političke prakse aktuelnih vlastodržaca jeste slučaj Dodik, s kojim se već godinu dana manipuliše u javnom prostoru, kroz perpetuiranje njegove inferiornosti u odnosu na aktere koji u ovom slučaju predstavljaju državu Bosnu i Hercegovinu.
U prethodnom periodu naše vanjskopolitičke aktivnosti nisu ukazivale na to da smo ozbiljno shvatili aktuelni geopolitički momenat koji je jedan od najizazovnijih od pada Željezne zavjese, već smo “pustili” procese da idu svojim tokom, bez kormilarenja u željenom smjeru koji će polučiti uspjehe za državu.
Iako je teza o tome da su međunarodni odnosi promjenjiva, a ne statična kategorija, koja zahtijeva kontinuiranu posvećnost, već odavno uvriježena u javnosti, oni koji su trebali, nisu se dovoljno potrudili da na ovom planu imamo adekvatan odgovor u skladu s aktuelnom geopolitičkom dinamikom.
Populističke teze o tome da je Dodik gotov, kako je Evropa naša, da Dodiku neće pomoći lobiranje, uključivanje teške mehanizacije poput bagera u procese, su jednostavno ništave, jer nismo u njima mogli vidjeti činjenično pokriće. Hvaliti se javno da se “ni marke” ne daje za lobiranje, sastajenje s diplomatama nižeg ranga te određenim zamjenicima, nije moglo razultirati željenim scenarijom za bosanskohercegovačku državu.
