Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić učestvovao je kao glavni govornik na Međunarodnoj konferenciji „30 godina nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma“, održanoj u Washingtonu, na poziv potpredsjednika organizacije US–Europe Alliance iz Washingtona Reufa Bajrovića.
Konferencija je održana u William & Mary Washington Centeru te je okupila eksperte, diplomate, predstavnike akademske zajednice i političke lidere koji su razgovarali o naslijeđu Dejtonskog mirovnog sporazuma, trenutnom političkom stanju u Bosni i Hercegovini, te perspektivama budućeg razvoja i sigurnosti u regionu.
U nastavku govor predsjedavajućeg PBiH:
Prije trideset godina, potpisivanjem Općeg okvirnog sporazuma u Bosni i Hercegovini uspostavljen je mir i završen troipogodišnji krvavi rat kojeg su pratili najteži oblici ratnih zločina i etničkog nasilja uključujući i genocid.
Dejton je omogučio mir. Iako taj mir nije uvijek bio savršen ili potpun – on je postao činjenica u svakodnevnici bosanskih građana, a ta činjenica nema alternativu.
Dejtonskim mirovnim sporazumom potvrđen je i državno - pravni kontinuitet Bosne i Hercegovine što je jasno vidljivo iz prvog člana Ustava Bosne i Hercegovine.
Iako potpuno svjesni da smo se za vlastitu državu i njen opstanak izborili sami i uz velike žrtve, ostajemo duboko zahvalni, prije svega, Sjedinjenim Američkim Državama – ali i drugim prijateljskim državama – na njihovoj političkoj i svakoj drugoj vrsti pomoći.
Bez njih, opstanak Bosne i Hercegovine bio bi pod velikim znakom pitanja.
Uspostavljanjem punopravnog mira Bosna i Hercegovina je dobila priliku da svoju nezavisnost i suverenitet izgradi kroz politički, ekonomski, infrastrukturni, i opći društveni oporavak.
Zbog toga ću u narednim crticama kratko izložiti gdje stoje naši uspjesi i šta smo to postigli u posljednih trideset godina.
Prema podacima UNHCR, više od 1 000 000 bivših izbjeglica i raseljenih lica vratilo se u Bosnu i Hercegovinu nakon rata.
Uspostavili smo niz institucija koji štite suverenitet i politički integritet Bosne i Hercegovine kroz institucionalnu memoriju. Taj kontinuitet državnosti omogućio je uspostavu različitih oblika poslovne i društvene saradnje među narodima i građanima, a slobodno kretanje roba i kapitala je objedinio ekonomsku integraciju između zajednica.
Bosna i Hercegovina bilježi, sa par godina izuzetka, kontinuirani tridesetogodišnji ekonomski rast između 2-5%. Naš izvoz nastavlja rasti i na europska i na svjetska tržišta.
Na političkom planu put Bosne i Hercegovine je čvrsto utemeljen ka EU i NATO.
Taj put je bio težak i pun prepreka.
U martu 2024. godine odlukom Europskog vijeća otvorili smo pristupne pregovore Europske unije, sedamnaest godina nakon potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.
Od 2008. godine dio smo NATO-ovog Akcionog plana za članstvo, a usvajanjem svih godišnjih programa reformi nastavljamo graditi odbrambene i sigurnosne kapacitete Bosne i Hercegovine.
U jačanju interoperabilnosti sa NATO standardima i procesima dodatno nas podržava paket za izgradnju odbrambenih kapaciteta usvojen na NATO samitu u Madridu.
Bivajući svjedok rata, ali i svih postratnih procesa, nije mi neopravdano reći da je Dejtonski sporazum najuspješniji mirovni sporazum i kreacija američke diplomatije u prošlom stoljeću.
Međutim, iako je država ostvarila impresivne pomake u posljednih trideset godina, postdejtonska struktura nije načinila potreban iskorak u pogledu unaprijeđenja ljudskih prava, političke jednokopravnosti svih građana i uspostave pravednijeg političkog sistema. To ostaje najveći nedostatak ustavnog okvira bosanskog društva.
Da bi nastavio nositi titulu najuspješnijeg mirovnog sporazuma, prirodno je da se takav sporazum u hodu nadograđuje. To nije, kako tvrde oponenti bosanske opstojnosti, izgradnja nove nacije. To je učvrščivanje svjetskog mira.
Svjedoci smo da su posljedne godine obilježile najveće krize sigurnosti i političke nestabilnosti u Bosni i Hercegovini.
Ne postoji niko u državi niti u Evropi ko ne prepoznaje da politička agresija još uvijek traje i realizira se kroz politiku separatističkih snaga u BiH, a koje aktivno podržavaju Beograd i Zagreb. To je naslijeđe poraženih vojnih agresija susjednih država iz prethodnog rata.
Ovi napadi na bosansku državu postali su svakodnevnica upravo zato što trenutni ustavni okvir nagrađuje, umjesto da obeshrabruje, logiku etnonacionalnih politika – supstituirajući demokratski pluralizam i građansku ravnopravnost s teritorijalnom kontrolom i etničkom eksluzivnošću.
Upravo tome svjedoče brojne presude Evropskog suda za ljudska prava koje upućuju na uklanjanje etničke diskriminacije i traže uvođenje građanskih standarda u politički sistem Bosne i Hercegovine.
U Bosni i Hercegovini postoji kritična masa sposobna da sprovede takve reforme, ali joj je potrebna stvarna podrška međunarodnih demokratskih sna.
