Danas je slika znatno drugačija. Tržište se promijenilo, privatni sektor je ojačao i otvorio prostor za napredak, veću zaradu i lični razvoj zaposlenih.
Do prije sedam ili osam godina bilo je gotovo pravilo da radnici u privatnom sektoru sa dozom zavisti gledaju na zaposlene u javnom.
Još izraženije je to bilo u poratnim godinama, kada je sigurnost radnog mjesta u državnim institucijama značila stabilna primanja, redovne plate i određeni društveni status. Borba za “državne jasle” bila je presudna za profesionalni put mnogih.
Danas je slika znatno drugačija. Tržište se promijenilo, privatni sektor je ojačao i otvorio prostor za napredak, veću zaradu i lični razvoj zaposlenih. Uspjeh se sve više veže za one koji su se afirmisali u privatnom sektoru, gdje znanje i rezultati imaju veću težinu nego sama sigurnost radnog mjesta.
I to je pokazatelj da je ovaj sektor u BIH daleko bliže Zapadu, nego onaj državni. Jer, u savremenim zapadnim zemljama se privatni sektor posmatra kao ekonomski temelj države, glavni pokretač ekonomije. Njegova prednost proizlazi iz tržišta, opstaju oni koji se prilagođavaju i unapređuju.
Za razliku od toga, javni sektor u mnogim sistemima, posebno u Bosni i Hercegovini, pokazuje hroničnu tromost. Zakoni i pravilnici se ne mijenjaju godinama, dok se globalna ekonomija transformiše iz dana u dan.
Privatni sektor je po svojoj prirodi usmjeren na profit koji je rezultat optimizacije troškova, povećanja produktivnosti i stalnog unapređenja usluge ili proizvoda. Konkurencija tjera kompanije na podizanje kvaliteta i bržu adaptaciju. U tom procesu nastaju nova radna mjesta i ukpni ekonomski rast.
Istovremeno, privatni sektor je i primarni izvor budžetskih prihoda. Iz njegove aktivnosti finansira se javni sektor, od plata u administraciji do socijalnih davanja. Međutim, problem u Bosni i Hercegovini je taj što privatni sektor nosi nesrazmjerno velik teret finansiranja glomaznog državnog aparata, a zauzvrat dobija nesigurno poslovno okruženje i administrativne prepreke.
Godinama je javni diskurs u Bosni i Hercegovini bio fokusiran na negativne primjere iz procesa formalne privatizacije. No, paralelno s tim odvijao se daleko ozbiljniji i dugoročniji proces tihe privatizacija javnih preduzeća.
Ta “privatizacija“ nije bila rezultat ekonomskih odluka, nego političkih aranžmana. Javni resursi nisu završavali u rukama tržišno najefikasnijih aktera, nego u mrežama stranačkih i porodičnih interesa. Radna mjesta su postala sredstvo političke lojalnosti, upravljačke pozicije predmet raspodjele, a javne nabavke formalnost iza koje se unaprijed znaju pobjednici.
Posljedice takvog sistema danas su vidljive na svakom koraku. Građani i privreda plaćaju visoke poreze i cijene usluga, dok kvalitet tih usluga često ostaje ispod osnovnih standarda. Infrastruktura stagnira, komunalni sistemi su preopterećeni, a odgovornost za rezultate gotovo ne postoji.
Prava privatizacija ne znači rasprodaju resursa, nego njihovo vraćanje tržištu, pravilima i konkurenciji. To je jedini način da se uspostavi efikasan sistem u kojem će građani dobiti kvalitetnu uslugu, a privreda stabilno i predvidivo okruženje.
