Kad Poljak nije Bošnjak: Desničarske muke u svijetu činjenica

Redakcija Mostar

Nije lako sa islamofobnim histerijama ni kod nas. Hajd’ što se svako malo na Sarajevo potegne kakva uzaludna operacija pod lažnom zastavicom antimuhamedanstva, ali su takvi udruženi medijski poduhvati počeli propadati i po sredinama južno od Ivana.

Nije lako biti europski kršćanski desničar ovih dana. A biti ekstremni desničar postaje sve teže. Nije lako biti europski kršćanski desničar ovih dana. A biti ekstremni desničar postaje sve teže. Evo, naprimjer, prije par dana je otkazan berlinski Pride nakon što se terorist zabio automobilom u povorku i usmrtio jednu nedužnu ženu. Iz vizure klasičnog aefdeovca i ponekog ekstremnijeg cedeu-ceesuovca, napad na Pride nije nimalo mrzak koncept, a nasrtaj na sve te silne pedere i lezbače koje su woke politikama decenijama tetošili liberali i socijalisti predstavlja pitanje časti.

Piše: Adis Nadarević/tačno.net

Posljedično, napad na Pride bi za cijelu europsku ekstremističku bratiju trebao predstavljati čin junaštva, a njegov počinitelj junaka vrijednog poštovanja. Osim, što je – ispostaviće se – napadač bio musliman što ga čini nepodobnim uzorom za neonacistički puk, budući da im islamski fanatici predstavljaju neku vrstu nelojalne konkurencije. Da stvar za njemačke desničare bude još gora, napad u Berlinu je potvrdio i osnovnu premisu zagovornika imigracije, a to je da imigranti rade prljave i neprijatne poslove koje Nijemci ne žele.

Tako je to u Njemačkoj, a ništa lakše nije ni u našem susjedstvu. Sjetimo se samo događaja od prošlog novembra kada je tridesetpetogodišnja časna sestra u Zagrebu prijavila kako ju je u trbuh ubo migrant koji je uzviknuo „Allahu ekber”. Uslijedio je vatromet ksenofobije, uz izljeve mržnje prema migrantima i inostranim radnicima te dodavanje raznih detalja ovom incidentu, a vijest su prenijeli čak i notorni svjetski desničarski huškači poput Laure Ingraham i Tommyja Robinsona.

Pušten je i glas da je nesretna časna podlegla, da je napadač bio isprovociran križićem kojeg je nosila, kao i da joj niko od očevidaca nije htio pomoći. No, ispostavilo se da je jedini očevidac bila nadzorna kamera koja je posvjedočila da je nož kupila sama, a napad je inscenirala kako bi dobila na vremenu za ispite. U činu kršćanskog milosrđa napad je svalila na anonimnog muslimanskog migranta kako bi od sumnji zaštitila svoje susjede i sugrađane. Ko šiša migrante i inozemne radnike na koje se svalila nepravedna hajka kad nisu susjedi i sugrađani koje bi u duhu spomenutog milosrđa vrijedilo zaštititi, a opet je svejedno najteže desničarima čija je histerija ponovno bila promašena.

Nije lako sa islamofobnim histerijama ni kod nas. Hajd’ što se svako malo na Sarajevo potegne kakva uzaludna operacija pod lažnom zastavicom antimuhamedanstva, ali su takvi udruženi medijski poduhvati počeli propadati i po sredinama južno od Ivana.

Naime, svega dva dana prije nego što će u Zagrebu nepostojeći migrant „napasti” redovnicu i pokrenuti lavinu histerije u javnosti, u Mostaru je zapaljen automobil gradonačelnika Marija Kordića (HDZ). Kordić je napad definirao kao posljedicu „organiziranog stvaranja narativa mržnje”, njegova stranačka kolegica na poziciji premijerke HNK dodala je kako je riječ o „ekstremnoj eskalaciji višemjesečnog stvaranja tenzija i atmosfere netrpeljivosti” što „Mostar i Kanton vraćaju atmosferi iz devedesetih”.

Pogađate već, ispostavilo se da je nesretnu Škodu zapalila Kordiću bliska osoba iz motiva koji nisu objašnjeni, ali je prilično izvjesno kako nemaju mnogo veze sa gradonačelnikovim „narativom mržnje” nego su zasigurno dosta prozaičniji i bliži atmosferi ovog milenija nego onog u kojem su ostale premijerkine devedesete. Sa narativima mržnje i naslijeđem devedesetih vjerovatno više veze imaju redovni „navijački” ekscesi, svinjske glave po muslimanskim haremima i stanoviti sporni simboli koji se svako malo pojavljuju u zoni odgovornosti gradonačelnika ili premijerke ali tu se očito ne može i ne želi učiniti puno toga osim prihvatanja i uvođenja u lokalni folklor.

Međutim, desi se ponekad i internacionalno remećenje lokalnog folklora – opet na štetu europejskih desničarskih elemenata u njemu. Tako je juče stanoviti državljanin Poljske po imenu Bartłomiej Włodzimierz Krakowiak oskrnavio katoličko svetište u Međugorju paljenjem vanjskog oltara crkve sv. Jakova i oskvrnućem statue Gospe. Krakowiak je na mjestu zločina ostavio i platno sa porukom na poljskom jeziku, što nije spriječilo uvijek spremne eksploatatore „stvaranja narativa mržnje” da krivca potraže negdje drugo…

Da li već samo po inerciji ili po nekom drugom zakonu mehanike koji bi imao veze sa predizbornom kampanjom, kandidatkinja za člana Predsjedništva BiH iz hrvatskog naroda Darijana Filipović je hitro konstatirala kako „nije riječ samo o vandalizmu” nego o „otvorenom napadu katolički puk u Međugorju i cijeloj BiH”. Međutim, nakon što je počinitelj uhvaćen a poruke sa zagonetnog poljskog jezika dešifrirane, ispostavilo se da je riječ upravo o vandalizmu i otvorenom napadu isključivo na vjerske simbole i način njihove upotrebe kojeg je Krakowiak vidio nespojivima sa istinskim duhom katoličke vjere.

Koliko je u tom razmišljanju u pravu Krakowiak a koliko zajednica u Međugorju presudiće nadležni u Vatikanu, ali ono što je nedopustivo jeste prelijevanje takvog razmišljanja u nasilje, o čemu će svoju ocjenu dati pravosudni organi naše države. U svakom slučaju, koliko god se kasnije pokušavala vaditi i ograđivati, činjenica je da je Filipovićeva ishitreno pokušala „od zločina napraviti povod za sukob” za šta je optužila „pojedine portale”.

Tvrdnja kako u njenoj objavi „nema nijedne nacionalne ni vjerske kvalifikacije” naprosto nije istinita jer, za početak, tamo postoji barem jedna nacija ili vjera koja je implicitno navedena (katolički puk), a čisto logički i semantički mora postojati i barem jedna koja joj stoji nasuprot i „otvoreno napada”. Možemo samo nagađati koja bi ta druga mogla biti, ali ako metodom eliminacije odbacimo pravoslavce, protestante, jevreje, budiste, šintoiste, kao i animističke, totemističke i šamanističke sljedbe američkih domorodaca, te ako u računicu uobzirimo i sveprisutni i rastući talas islamofobije, prilično je izvjesno kako je Filipovićeva mislila na muslimane. Uzaludan je njen pokušaj opravdavanja time da „osuda vandalizacije nije podjela” ukoliko je u prvotnoj objavi doslovno stajalo kako događaj u Međugorju „nije običan čin vandalizma” – sve je to koprcanje u mreži desničarske nedosljednosti i još jedna manifestacija patnji koje ta ekipa doživljava u susretima sa stvarnošću.

Za razliku od HDZ-ove kandidatkinje, europarlamentarka Željana Zovko od samog početka nije imala dilemu. U njenoj objavi jasno i nedvosmisleno stoji kako je riječ o „sramotnom vandalskom napadu”, ali uz neizostavnu ocjenu kako „ovakvi činovi predstavljaju pokušaj zastrašivanja katolika u Bosni i Hercegovini, koji su već dulje vrijeme suočeni s napadima na svoja vjerska mjesta, kulturnu baštinu i temeljno pravo na slobodno ispovijedanje vjere”.

Iz ovoga je ostalo nejasno kako to i zbog čega to jedan Poljak i katolik pokušava zastrašiti katolike u BiH, ali ostavimo mjesta nadi kako će nam Zovko barem to pojasniti, ukoliko se već ne odluči javno izviniti zbog insinuacija kojima je uznemirila javnost. No, u njenom mučeničkom vapaju stoji nešto daleko zanimljivije – poziv Delegaciji Europske unije i svim međunarodnim predstavnicima da „jasno i nedvosmisleno osude ovaj napad te zatraže hitnu i učinkovitu istragu”.

Ostavimo po strani to što su kmezavi apeli međunarodnoj zajednici generalno bošnjačka disciplina, vrijedi priznati kako je poziv u potpunosti na mjestu i kako je Zovko možda i instinktivno naslutila gdje ga treba uputiti. Uistinu, najmanje što Delegacija EU može učiniti jeste osuditi ponašanje svoga državljanina u Bosni i Hercegovini i našoj javnosti uputiti izvinjenje zbog uznemirenja koje je dotični Poljak izazvao. Ovo bi moglo prerasti i u praksu – naravno da EU nema odgovornost za postupke svih pojedinaca sa pasošima sa dvanaest zvjezdica ali bi bilo korektno kada bi njena delegacija tu i tamo izrazila žaljenje zbog njihovog ponašanja, baš onako kako su neke od njih proglašavali šampionima eurointegracija.

I paralelno s tim, ako imamo u vidu intenzitet i učestalost ugrožavanja sigurnosti i izazivanja uznemirenja javnosti koje građani sa pasošima BiH uzrokuju u EU, i istih djela koje građani sa EU-pasošima rade u našoj zemlji, vrijedilo bi razmisliti o nekom vidu pojačane kontrole granice – kako vidimo, nije da nema razloga za to. Možda dođe do pojačanih gužvi tu i tamo, ali sigurnost mora biti na prvom mjestu dok god EU ne vidi šta će sa tim pojačanim ekstremističkim prijetnjama. Nama je dovoljno i naše muke, eto ih tamo pa nek ekstremišu, ha ja.

Komentari

Ovaj članak nije moguće komentarisati.