Nije lako biti europski kršćanski desničar ovih dana. A biti ekstremni desničar postaje sve teže. Nije lako biti europski kršćanski desničar ovih dana. A biti ekstremni desničar postaje sve teže. Evo, naprimjer, prije par dana je otkazan berlinski Pride nakon što se terorist zabio automobilom u povorku i usmrtio jednu nedužnu ženu. Iz vizure klasičnog aefdeovca i ponekog ekstremnijeg cedeu-ceesuovca, napad na Pride nije nimalo mrzak koncept, a nasrtaj na sve te silne pedere i lezbače koje su woke politikama decenijama tetošili liberali i socijalisti predstavlja pitanje časti.
Piše: Adis Nadarević/tačno.net
Posljedično, napad na Pride bi za cijelu europsku ekstremističku bratiju trebao predstavljati čin junaštva, a njegov počinitelj junaka vrijednog poštovanja. Osim, što je – ispostaviće se – napadač bio musliman što ga čini nepodobnim uzorom za neonacistički puk, budući da im islamski fanatici predstavljaju neku vrstu nelojalne konkurencije. Da stvar za njemačke desničare bude još gora, napad u Berlinu je potvrdio i osnovnu premisu zagovornika imigracije, a to je da imigranti rade prljave i neprijatne poslove koje Nijemci ne žele.
Tako je to u Njemačkoj, a ništa lakše nije ni u našem susjedstvu. Sjetimo se samo događaja od prošlog novembra kada je tridesetpetogodišnja časna sestra u Zagrebu prijavila kako ju je u trbuh ubo migrant koji je uzviknuo „Allahu ekber”. Uslijedio je vatromet ksenofobije, uz izljeve mržnje prema migrantima i inostranim radnicima te dodavanje raznih detalja ovom incidentu, a vijest su prenijeli čak i notorni svjetski desničarski huškači poput Laure Ingraham i Tommyja Robinsona.
Pušten je i glas da je nesretna časna podlegla, da je napadač bio isprovociran križićem kojeg je nosila, kao i da joj niko od očevidaca nije htio pomoći. No, ispostavilo se da je jedini očevidac bila nadzorna kamera koja je posvjedočila da je nož kupila sama, a napad je inscenirala kako bi dobila na vremenu za ispite. U činu kršćanskog milosrđa napad je svalila na anonimnog muslimanskog migranta kako bi od sumnji zaštitila svoje susjede i sugrađane. Ko šiša migrante i inozemne radnike na koje se svalila nepravedna hajka kad nisu susjedi i sugrađani koje bi u duhu spomenutog milosrđa vrijedilo zaštititi, a opet je svejedno najteže desničarima čija je histerija ponovno bila promašena.
Nije lako sa islamofobnim histerijama ni kod nas. Hajd’ što se svako malo na Sarajevo potegne kakva uzaludna operacija pod lažnom zastavicom antimuhamedanstva, ali su takvi udruženi medijski poduhvati počeli propadati i po sredinama južno od Ivana.
Naime, svega dva dana prije nego što će u Zagrebu nepostojeći migrant „napasti” redovnicu i pokrenuti lavinu histerije u javnosti, u Mostaru je zapaljen automobil gradonačelnika Marija Kordića (HDZ). Kordić je napad definirao kao posljedicu „organiziranog stvaranja narativa mržnje”, njegova stranačka kolegica na poziciji premijerke HNK dodala je kako je riječ o „ekstremnoj eskalaciji višemjesečnog stvaranja tenzija i atmosfere netrpeljivosti” što „Mostar i Kanton vraćaju atmosferi iz devedesetih”.
Pogađate već, ispostavilo se da je nesretnu Škodu zapalila Kordiću bliska osoba iz motiva koji nisu objašnjeni, ali je prilično izvjesno kako nemaju mnogo veze sa gradonačelnikovim „narativom mržnje” nego su zasigurno dosta prozaičniji i bliži atmosferi ovog milenija nego onog u kojem su ostale premijerkine devedesete. Sa narativima mržnje i naslijeđem devedesetih vjerovatno više veze imaju redovni „navijački” ekscesi, svinjske glave po muslimanskim haremima i stanoviti sporni simboli koji se svako malo pojavljuju u zoni odgovornosti gradonačelnika ili premijerke ali tu se očito ne može i ne želi učiniti puno toga osim prihvatanja i uvođenja u lokalni folklor.
