Jošanica kod Foče: Sudbina porodice Subašić svedena na 300 metara neasfaltiranog puta

Redakcija Mostar

Povratnik Abid Subašić već 19 godina upozorava da bez pristupnog puta nema ni normalnog života, ni poljoprivrede, ni budućnosti za njegovu djecu


Na svega nekoliko kilometara od Ustikoline, u mjestu Jošanica kod Foče, svakodnevica jedne povratničke porodice zavisi od svega 300 metara puta. Upravo tih 300 metara, koji se nakon svake jače kiše pretvaraju u blatnjavu i gotovo neprohodnu trasu, postali su simbol borbe Abida Subašića da sa suprugom i dvoje male djece ostane na vlastitom ognjištu.

Abid Subašić već skoro dvije decenije živi u Jošanici. Povratnik je koji se u rodni kraj vratio nakon završenog školovanja u Kaknju. Iako nema stalno zaposlenje i život mu nije lak, kaže da se na to ne žali. Najveći problem, kako ističe, nije ni siromaštvo, ni težak fizički rad, već put do kuće.

„Za 19 godina polomio sam 33 vozila zbog ovog puta“, kaže Abid, pokazujući izrovani makadam koji vodi do njegove kuće. „Kad padne kiša, ovo se pretvori u katastrofu. Nekad se ne može proći ni pješice, a kamoli autom.“

Bez puta nema ni života

Put do Subašića formalno se vodi kao privatni, ali je ujedno i jedina veza porodice s ostatkom svijeta. Udaljenost do Ustikoline iznosi svega četiri kilometra, ali u praksi to često znači potpunu izolaciju.

„Bolnica i dom zdravlja su mi 14 kilometara daleko. Bez auta smo ovdje mrtvi. Ako se nešto desi djeci ili supruzi, ne znam kako bih ih odvezao“, priča Abid.

Živi od povremenih poslova, sezonskog rada u šumi i onoga što sam proizvede. Na raspolaganju ima 72 dunuma zemlje i šume, ali bez mehanizacije i adekvatnog puta mogućnosti su mu ograničene.

„Sijemo krompir, luk, imamo baštu koliko možemo. Motikom je to teško. Da se uzore – 200 maraka, da se pofreza – 250. Kad sve sabereš, vidiš da je borba stalna. Ali bez puta nema ni poljoprivrede, nema ničega“, ističe.

Pokušaji sanacije bez sistemske pomoći

U pokušajima da sanira put, oslanjao se uglavnom na vlastite snage i pomoć rodbine. Uspio je obezbijediti dva kamiona nasipa, dok je općina jednom prilikom poslala bager na svega dva sata. Stare automobilske gume koristi kako bi barem djelimično učvrstio trasu.

„Rekli su mi da treba najmanje deset kamiona da se ovo uradi kako treba. A šta znače moja dva? Dok ne padne kiša, nekako se izdrži. Kad kiša krene, sve propadne“, kaže.

Institucijama se, tvrdi, obraćao bezbroj puta – od općinskih službi do federalnih ministarstava. Odgovora, međutim, nema.

„Da mi bar pošalju odbijenicu, da znam da nešto nije uredu s papirima. Ovako – ništa. To vam govori da ste prepušteni sami sebi“, dodaje ovaj povratnik.


Djeca kao najveća briga

Iako je riječ o prostoru obilježenom ratnom prošlošću, Abid naglašava da danas nema međuljudskih problema i da su odnosi sa komšijama korektni.

„Dobri smo sa svima. Radimo, družimo se, niko ne poteže stare teme. Nekad je ovdje bilo više ljudi, više života. Sad su imanja prazna, nema ko da ih obrađuje“, priča.

Pomoć je, kaže, dobijao uglavnom od humanitaraca. Posebno ističe dolazak AD tima i Sanela Veje, koji su mu, kako navodi, pomogli osnovnim stvarima poput šporeta i frižidera.

Najveća briga su mu djeca – jedno ima tri godine, drugo tek šest mjeseci.

„Za dvije godine dolazi predškolsko. Kako će dijete ići putem kojim ja jedva hodam? Ako se ništa ne promijeni, morat ću tražiti ‘glavi selameta’. Ne zato što želim otići, nego zato što moram“, poručuje Abid Subašić.

Njegova priča još jednom otvara pitanje stvarne podrške povratnicima i pokazuje kako ponekad nekoliko stotina metara puta odlučuje hoće li jedna porodica ostati ili zauvijek napustiti rodni kraj.


Komentari

Ovaj članak nije moguće komentarisati.