Dok stižu sve strašnije vijesti iz Mariupolja, organizacija Ljekari bez granica (MSF), objavila je jezivu ispovijest.
Njihov dugogodišnji aktivist iz Mariupolja u Ukrajini, kojeg su nazvali "Saša", opisuje život u gradupod opsadom ruskih snaga.
"Rođen sam u Mariupolju.
Cijeli život sam proveo u Mariupolju. Učio sam i radio i dobro se zabavljao u Mariupolju. A kada me je MSF zaposlio, i ja sam bio sretan što sam mogao raditi smislen posao. U Mariupolju se lijepo živjelo.
Ali odjednom je postao pravi pakao.
U početku niko od nas nije mogao da povjeruje šta se dešava, jer u naše vrijeme to se jednostavno ne bi trebalo dešavati. Nismo očekivali rat i nismo očekivali bombe. Mislili smo da je to samo priča na TV-u i da će neko spriječiti da se ovo ludilo ne dogodi. Kada sam shvatio da to zapravo postaje stvarno, bilo mi je mučno – toliko mučno da nisam mogao jesti tri dana.
U početku su stvari izgledale manje-više normalno, iako smo znali da više ništa nije normalno. Ali onda su počela bombardiranja i svijet koji smo poznavali prestao je postojati. Naši životi su postali isprepleteni između bombi i projektila koji su padali s neba, uništavajući sve. Ni o čemu drugom nismo mogli misliti i ništa drugo nismo mogli osjećati. Dani u sedmici su prestali imati bilo kakvo značenje, nisam znao da li je petak ili subota, sve je to bila samo jedna duga noćna mora. Moja sestra je pokušavala da broji dane, ali za mene je sve bilo zamagljeno.
U prvih nekoliko dana, srećom, uspjeli smo donirati dio preostalog medicinskog materijala MSF-a odjelu za hitne slučajeve u Mariupolju, ali kada je nestalo struje i telefonske mreže, više nismo mogli kontaktirati sa kolegama i nismo mogli ništa raditi.
Bombardiranje je počelo i svakim danom bivalo sve gore. Naši dani su se tada sastojali od pokušaja da ostanemo živi i pokušaja da nađemo izlaz.
Kako se može opisati da nečiji dom postaje mjesto terora? Bila su nova groblja po cijelom gradu, u gotovo svim kvartovima. Čak i u malom dvorištu vrtića kod moje kuće, gdje bi se djeca trebala igrati. Kako ova prošlost može donijeti budućnost našoj djeci? Kako možemo podnijeti više bola i tuge? Svaki dan je kao da izgubiš cijeli život.
U Mariupolju sam bio dirnut kada sam vidio toliko ljudi koji pomažu drugima, a činilo se da svi uvijek brinu za nekog drugog, a nikada za sebe. Majke zabrinute za svoju djecu, a djeca zabrinuta za roditelje. Brinuo sam za sestru – bila je toliko pod stresom zbog bombardiranja da sam mislio da će joj srce stati. Njen sat za fitnes pokazivao je 180 otkucaja srca u minuti i bio sam toliko zabrinut da je vidim takvu.
Rekao sam joj da bi bilo glupo da umre od straha usred svega ovoga! Vremenom se sve više prilagođavala i umjesto da se smrzava od straha tokom granatiranja, pričala mi je o raznim skrovištima kojih se mogla sjetiti. I dalje sam bio izuzetno zabrinut za nju i bilo je jasno da je moram izvući odavde.
