Izbor novog visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu pretvorio se u mnogo ozbiljniji problem od neslaganja oko jednog imena.
Na stolu se, smatra Despot Kovačević sa Fakulteta političkih nauka u Beogradu, zapravo nalazi pitanje budućnosti međunarodne uprave u BiH, ali i različitih interesa koji su godinama oblikovali odnos međunarodne zajednice prema zemlji.
U vrijeme izbora Christiana Schmidta podjele su bile jasne. Rusija je bila protiv, dok su zapadne zemlje stale iza njegovog imenovanja. Danas je situacija znatno složenija. O budućnosti OHR-a više ne postoji ni približno isti stepen saglasnosti ni među zapadnim državama.
Zato su kandidati koji su se pojavljivali posljednjih mjeseci predstavljali i različite političke koncepte.
Antonio Zanardi Landi bio je povezan s pristupom koji bi značio smanjenje direktnog međunarodnog intervencionizma i veći fokus na stabilnost i ekonomske interese. René Troccaz, kojeg su podržavale Francuska, Njemačka i Velika Britanija, predstavljao je drugačiji koncept – nastavak snažnije međunarodne kontrole uz izraženiju evropsku dimenziju.
Ni jedan od tih prijedloga nije uspio dobiti potrebnu podršku.
U međuvremenu, Louis J. Crishock obavlja funkciju vršioca dužnosti. Njegov položaj je privremen, ali upravo bi takva rješenja u političkom sistemu BiH mogla potrajati znatno duže od prvobitno predviđenog.
Problem više nije samo u izboru kandidata
U javnosti se rasprava uglavnom svodi na pitanje ko će biti novi visoki predstavnik. Međutim, iza toga se krije mnogo važnije pitanje – šta bi ta funkcija danas trebala predstavljati.
Jedan dio međunarodne zajednice i dalje visokog predstavnika vidi kao snažnog međunarodnog autoriteta koji mora biti spreman koristiti bonska ovlaštenja kada je to potrebno.
Drugi smatraju da je vrijeme za smanjenje intervencionizma i postepeno preuzimanje veće odgovornosti od domaćih institucija.
Treći pokušavaju pronaći model u kojem bi međunarodno prisustvo ostalo dovoljno snažno da garantira stabilnost, ali bez direktnog upravljanja političkim procesima.
Upravo zbog toga nijedno od predloženih imena nije moglo riješiti problem. Svaki kandidat bio bi i izbor određene politike.
U novim razgovorima spominjali su se i Peter Sørensen i Maurizio Massari, ali ni iskustvo u regionu i međunarodnoj diplomatiji nije bilo dovoljno da se premoste razlike među ključnim akterima.
Vašington i Brisel imaju različite prioritete
Dodatni problem predstavlja činjenica da se promijenio i međunarodni kontekst.
Sjedinjene Američke Države sve više insistiraju na konkretnim ekonomskim i energetskim interesima, dok Evropska unija svoj pristup i dalje snažno veže za reforme, evropske integracije i institucionalne promjene.
Ta dva pristupa nisu nužno suprotstavljena, ali više nisu ni potpuno identična.
Zbog toga se i izbor visokog predstavnika pretvorio u pitanje šireg odnosa između Vašingtona i Brisela.
Ako bi bio izabran kandidat bliži američkom pristupu, to bi značilo manji stepen intervencionizma i veći fokus na stabilnost i interese. Ako bi prevladao evropski kandidat, naglasak bi vjerovatno bio na nastavku političkih reformi i evropskom putu BiH.
U međuvremenu, najvažnije pitanje ostaje bez odgovora.
