Hoće li Zapad opet izdati BiH?

Piše: Janine di Giovanni

Prije skoro tri decenije, međunarodna zajednica je ostavila Bosnu i Hercegovinu da iskrvari. Pred očima zapadnih sila, koje su možda mogle ranije intervenirati i spriječiti sveopću humanitarnu katastrofu i genocid -zemlja je prošla skoro četiri godine sukoba.

Svi ratovi su okrutni, ali bosanski rat je bio šablon za mizeriju. Glavni grad Sarajevo, nekada mjesto održavanja Zimskih olimpijskih igara 1984. godine i simbol multikulturalnosti, viševjerska zajednica, bio je podvrgnut srednjovjekovnoj opsadi. Njegovi stanovnici – intelektualci, kosmopolitski Evropljani koji su uživali u kafanskom društvu, klasičnoj muzici i poeziji – bili su izgladnjeli, bombardirani, gađani snajperskim hicima i lišeni svakog kontakta sa spoljnim svijetom. Umrle su stotine i hiljada ljudi, među kojima su bila i djeca.

Rat je završen nakon genocida u gradu Srebrenici, koji je mogao biti spriječen da nije prevladala neodgovorna diplomatija i inercija. U julu 1995. godine, skoro 8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka odvojeno je od žena pred očima mirovnih snaga UN koji su stajali po strani i nisu ih branili. Utovareni su u kamione, ne znajući da ih šalju u smrt, lovljeni u šumama ili masovno ubijani u fabrikama. Neka njihova tijela nikada nisu pronađena.

Konačno, u jeku te ogromne tuge, tadašnji američki predsjednik Bill Clinton naredio je zračne napade, a američke diplomate su se hrvali sa zaraćenim stranama u klimavom mirovnom sporazumu- Dejtonskom sporazumu. Bio je to ciničan potez Clintona: čekao je do posljednjeg mogućeg trenutka da intervenira, strateški odvraćajući pažnju od vlastitih unutrašnjih političkih previranja.

Dejtonski sporazum nikada nije trebao trajati decenijama. On je nedovoljan, a  u mnogome je i nagradio krivce tog rata, među kojima su bili i bosanski Srbi i njihovi gospodari u Beogradu: tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević i njegovi prijatelji. Bilo je malo odredbi za konstruktivnu tranzicionu pravdu, a to je značilo da većina žrtava koncentracionih logora, logora za silovanje ili etnički očišćenih sela – nikada neće vidjeti pravdu.

Iako su postojali koncentracioni logori u srcu Evrope, a žene su tjerane u bivše gimnazije i hotele i silovane više puta dnevno, za BiH je trebalo ozdravljenje. Poslijeratne godine protekle su u pokušaju da se zemlja obnovi, ali i da se zbrinu oni koji su protjerani iz svojih domova i sela, da pokušaju živjeti u novoj državi Bosni i Hercegovini.

Ovu državu sada čine dva entiteta, Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine. Da bude još više zbunjujuće, potonji se sastoji od 10 zasebnih "kanona" svaki sa svojim zakonodavnim tijelima i vladama.

Od početka, oni od nas koji pažljivo posmatramo Balkan znali smo da će biti problema i da će Dejtonski sporazum koji je trebao podstaći mir zapravo podstaći produbljenu ogorčenost i etničke podjele. Odredbe koje su zemlju dijelile na entitete također su urezale duboke etničke i vjerske podjele.

U gradovima kao što je Mostar – gdje su se odvijale žestoke borbe u ljeto 1993. kada su opkoljeni u istočnom dijelu grada preživljavali branjem trešanja i malo čemu drugom – nekadašnje linije fronta i dalje označavaju granicu između Muslimana i Hrvata. U podijeljenoj Bosni nikle su segregirane škole – u suštini dvije škole pod jednim krovom. U Travniku – srednjovjekovnom gradu koji je svjedočio teškim borbama na početku rata i gdje su hiljade izbjeglica slile zbog sigurnosti – djeca idu u istu zgradu, ali uče iz dva različita udžbenika, dva različita „jezika“. Hrvatska katolička djeca uče hrvatski; Muslimani Bošnjaci uče bosanski. Prije rata je postojao jedan jezik poznat kao srpskohrvatski.

U oktobru prošle godine, u Banjoj Luci – glavnom gradu RS – Milorad Dodik, lider bosanskih Srba i ultranacionalista, najavio je planove za povlačenje entiteta iz glavnih državnih institucija. Želi uspostaviti odvojene poreske službe, vojsku i sigurnosni aparat. Ovo je zapravo secesija. Kako je odcjepljenje pokrenulo ratove u bivšoj Jugoslaviji početkom 1990-ih – prvo u Sloveniji, zatim Hrvatskoj i na kraju, u BiH ova vijest šalje zastrašujuću poruku zemlji. Isto tako i izvještaji da prosrpska policija trenira na planini Jahorini – skijalištu izvan Sarajeva koje je korišteno kao baza za granatiranje i gađanje grada – smatra se provokacijom. Glavni međunarodni predstavnik u BiH, Christian Schmidt, u izvještaju UN-u, kaže da se zemlja suočava sa "najvećom egzistencijalnom prijetnjom u poslijeratnom periodu".