Dennis Gratz, zastupnik Demokratske fronte u Parlamentu entiteta F BiH i nekadašnjji predsjednik Naše stranke, osvrnuo se na skandalozni govor Sabine Ćudić u Vijećnici u Sarajevu prošle sedmice.
Njegovu analizu objavljujemo u cjelosti:
Problem sa izjavom Sabine Ćudić o „power struggle“ nije samo u jednoj nesretno izabranoj engleskoj sintagmi. Problem je u samom političkom refleksu: potrebi da se pred međunarodnom publikom zvuči sofisticirano, urbano, nadmoćno, „iznad balkanskih narativa“, čak i onda kada se govori o najtežim činjenicama naše novije historije.
Ali neke stvari nisu narativi. Opsada Sarajeva nije bila „power struggle“. Agresija na Bosnu i Hercegovinu nije bila nadmetanje ambicioznih političkih elita za kontrolu nad simbolima i prostorom. Granatiranje grada, spaljivanje Vijećnice, ubijanje civila, snajperski teror, logori, etničko čišćenje i genocid nisu epizode u seminaru iz političke teorije. To su sudski utvrđene, historijski dokumentovane i ljudskim životima plaćene činjenice.
Zato prvobitna reakcija javnosti nije bila iznenađenje. Pravo pitanje, međutim, nije šta je Ćudić rekla, nego šta je uradila kada je shvatila šta je rekla. Tu se pokazao stvarni politički problem.
Umjesto jednostavne rečenice – pogriješila sam, izraz je bio neprecizan, Sarajevo i Bosna i Hercegovina zaslužuju jasniji govor – dobili smo klasičnu operaciju preusmjeravanja. Nije više tema šta je rečeno. Tema postaje ko je napada. Nije više pitanje da li je jedna formulacija bila historijski i moralno promašena. Pitanje postaje da li SDA vodi kampanju protiv multietničnosti Sarajeva.
To je stara, providna, ali često učinkovita taktika: kada ne možete odbraniti sadržaj, promijenite teren rasprave. Kada ne možete objasniti vlastitu rečenicu, proglasite kritiku napadom. Kada napravite PR katastrofu, pokušajte je predstaviti kao dokaz vlastite moralne nadmoći.
U tome Sabina Ćudić jeste vješta. Ona zna producirati političku scenu. Zna izabrati riječ koja zvuči međunarodno. Zna napraviti kontrapitanje. Zna se postaviti kao žrtva primitivnih napada, čak i onda kada je suštinski problem nastao njenom vlastitom izjavom. Ali vještina nije isto što i dubina. Taktička okretnost nije isto što i politička zrelost. A sposobnost da se kriza komunikacijski amortizuje nije isto što i sposobnost da se prepozna težina onoga o čemu se govori.










