Majko… oče… dvije riječi koje su za Hasmira i njegovog brata blizanca Husmira ostale samo tiha čežnja.
Dva Srebrenička dječaka koja su imala svega 18 mjeseci kada im je majka ubijena na igralištu u Srebrenici. Tri godine kasnije ostali su i bez oca Huse Ćerimovića, ubijenog u genocidu.
Odrastali su uz nanu. Ona im je bila i majka i otac. Čuvala ih je, školovala, od svoje penzije im stvarala dom i pokušavala nadomjestiti ono što im je zločinac oduzeo. Ali, iako je to bila njena najveća želja, ni ona nije dočekala dan kada će njen sin biti pronađen i ukopan.
Nakon 31 godine potrage, Hasmir i Husmir prvi put su se susreli s ostacima svog oca. Ne s licem koje pamte, ne sa zagrljajem koji su čekali cijeli život, nego s nekoliko kostiju pronađenih u masovnoj grobnici Kamenica kod Zvornika.
Huso Ćerimović
To nije bio susret kakav bi jedno dijete trebalo imati s roditeljem. Bio je to susret s najtežom istinom, da su godine čekanja završile, ali da rana nikada neće zarasti.
Njihovo djetinjstvo počelo je mučkim ubistvom roditelja i kosmičkom boli. Bez majke koju nisu ni stigli upoznati i bez oca kojeg se jedva sjećaju.
– Imali smo 18 mjeseci kada je ona na igralištu u Srebrenici ubijena zajedno sa još 75 žrtava. Njen zagrljaj, lik, dodir i ljubav nikada nismo osjetili – prisjeća se Hasmir, u razgovoru za Preporod.info.
Otac je ubijen kada su imali tri godine.
– Za oca imam neko sjećanje, kao kroz neku slabu maglu, ali nemam jasnu sliku. Za mamu nemam nikakvo sjećanje. Imam jednu očevu i jednu majčinu fotografiju, koju sam naknadno dobio. Tako ih jedino znamo – kaže Hasmir.
Brigu o njima preuzela je nana. Bila im je sve, i roditelj i oslonac. Nana nije dočekala ono što joj je bila najveća želja, da pronađe i ukopa svog sina jedinca.
– Nana je preselila prije dvije godine. Čekala je i nije dočekala da ukopa babu. Bio joj je sin jedinac. Imala je još šest kčerki, ali on je bio njen jedinac. Kada bi nam pričala o ocu, uvijek bi plakala. Nije mogla mnogo govoriti o njemu, pa ga ni iz njenih priča nismo dobro upoznali. Bolilo je to previše. Nisam joj mogao ni pokazivati očevu sliku iz vojske, jer bi uvijek zaplakala. Bilo joj je preteško – kaže Hasmir.
Ni dedu braća Ćerimović nisu upamtila.
– Njega su tek skoro pronašli, identifikacija je urađena. Ime mu je upisano na ploči u Memorijalnom centru. Njega ćemo ukopati pored nane – kaže Hasmir.
Nakon 31 godine čekanja, Hasmir i Husmir otišli su na identifikaciju očevih posmrtnih ostataka. Pronađen je u masovnoj grobnici Kamenica kod Zvornika. Ali, ni tada nisu dobili cijelog oca. Bio je to prvi susret s ocem nakon više od tri decenije. Susret koji nije donio samo kraj potrage, nego i težinu svih izgubljenih godina.
– Nije kompletan skelet. Fali stopalo, dio ruke i trup… Uglavnom, ukopat ćemo nekompletne posmrtne ostatke. Najteže je sada kada treba da se suočiš s tim, kada ga spuste u mezar. Ovih dana nisam dobro. Pritisak je velik, tuga… Idem neurologu… Prebolno je i preteško – kaže.
