U Kantonu Sarajevo danas je moguće doživjeti apsurd koji ozbiljno narušava povjerenje građana u pravni sistem, pišu Vijesti.ba.
Građanin ili investitor može potpuno legalno kupiti zemljište, uredno platiti poreze, upisati vlasništvo u knjige, izmiriti sve zakonske obaveze prema državi, a zatim otkriti da je kupio imovinu koju praktično ne može koristiti.
Umjesto prava raspolaganja vlastitom imovinom, dobija administrativnu blokadu.
Bez usvojenih regulacionih planova na velikom broju lokacija nije moguće dobiti urbanističke i građevinske dozvole, a često čak ni osnovne infrastrukturne priključke poput električne energije, vode ili kanalizacije. Godine prolaze, institucije ne izvršavaju svoju osnovnu obavezu planiranja prostora, dok vlasnici snose kompletnu cijenu njihove neefikasnosti. Zemljište ostaje mrtav kapital, investicije propadaju, razvoj se zaustavlja, a jedino što funkcioniše besprijekorno jeste naplata poreza i drugih dažbina. Država svoj dio posla naplati odmah, dok vlastiti dio obaveza može odgađati unedogled, bez ikakve odgovornosti.
Još veći osjećaj nepravde izaziva ono što građani svakodnevno gledaju na terenu. Dok se vlasnicima privatnih parcela govori da bez planske dokumentacije "nije moguće" graditi niti dobiti priključke, širom Sarajeva niču kiosci i privremeni montažni objekti na trotoarima, uz autobuska stajališta, parkinge, pa čak i na zelenim površinama. Očigledno je da za jedne postoje nepremostive administrativne prepreke, a za druge se rješenja pronalaze izuzetno brzo.
Time se šalje opasna poruka da problem nije u zakonima, nego u njihovoj selektivnoj primjeni. Kada građanin želi koristiti vlastitu privatnu imovinu, sistem postaje spor, komplikovan i pun zabrana. Kada je riječ o privremenim objektima na javnim površinama, administracija iznenada pokazuje zavidnu efikasnost. Takva praksa ozbiljno narušava princip jednakosti pred zakonom i stvara opravdan osjećaj da pravila ne važe jednako za sve.
Posebno zabrinjava činjenica da privremeni elaborati i različite administrativne odluke u pojedinim slučajevima postaju jači instrument od regulacionih planova, odnosno planske dokumentacije koja bi trebala predstavljati temelj uređenja prostora. Time se potpuno obesmišljava sistem prostornog planiranja i otvara prostor za arbitrarnost, selektivnost i nepovjerenje građana.
Pored urbanističkog haosa, građani s pravom postavljaju pitanje ispunjavaju li svi privremeni objekti osnovne higijenske, sanitarne i sigurnosne standarde. Ako država insistira na strogim pravilima za privatne investitore, onda ista pravila moraju vrijediti i za sve druge.
Paradoks postaje potpun kada se zna da pojedine općine raspolažu vlastitim poslovnim prostorima koji godinama zjape prazni ili su nedovoljno iskorišteni, dok se istovremeno izdaju dozvole za kioske i montažne objekte na javnim površinama. Umjesto da aktiviraju vlastitu imovinu i povećaju njenu vrijednost, lokalne zajednice stvaraju konkurenciju same sebi i dodatno degradiraju javni prostor.
Građani ne traže privilegije. Traže samo ono što bi u svakoj uređenoj državi trebalo biti podrazumijevano da pravo vlasništva ima stvarnu vrijednost, da institucije izvršavaju svoje zakonske obaveze i da pravila vrijede jednako za sve. Sve dok se porezi naplaćuju odmah, a planska dokumentacija čeka godinama, teško je govoriti o pravnoj sigurnosti, jednakosti pred zakonom i ozbiljnoj politici razvoja Kantona Sarajevo.
