Na mjestu odakle je kao desetogodišnjak u oktobru 1992. pogođen snajperom, Elvedin Suljić danas stoji mirno, razmišljajući o licu koje nikad nije vidio. Ko je čovjek koji je pucao na njega i još stotine djece tokom opsade Sarajeva?
Špicasta stijena bila je jedno od snajperskih legla tadašnje Vojske Rs.
S tog mjesta snajperisti su imali pogled na Elvedinovu ulicu u starogradskom naselju Sedrenik.
“Ja sam bio ovako okrenut leđima i tu sam se igrao s djecom. Čuo sam kao neki rafal. Sva djeca su pobjegla, razbježala se, ali ja sam bio pogođen”, prisjeća se Elvedin za Radio Slobodna Evropa (RSE) ranjavanja 1992. godine.
Kaže, snajperist nije stao na jednom pogotku.
“Pokušavao je i dalje da me dokrajči, da me ubije ciljano.”
Da je snajperist bio uporan u svom naumu da ubije dijete zna i Hasan Jusović, Elvedinov komšija, taksist.
“Samo se čuo jauk. Kažu, ranjeno dijete.”
Hasan je imao auto i odlučio je Elvedina odvesti do bolnice.
“Kreće pucanje ponovo, ja se okrenem, dijete na zadnjem sjedištu, leži, svo je krvavo, da kažem, rasporeno, sve se vidi krv po sjedištu. Ja zaturiram auto i pod punim gasom pođem prema bolnici. Dijete je jaukalo, bilo je pri svijesti. Rasu mi se zadnja šoferšajba, pogodi me. Probušio mi blatobran tad.”
Tokom gotovo četiri godine opsade Sarajeva, u okruženju Vojske Rs, prema podacima udruženja žrtava i presudama međunarodnih sudova, svako deseto dijete, od njih više od 1.600, ubijeno u gradu pogođeno je snajperskim hicem. Više od 14.000 djece je ranjeno.
Elvedin nikad nije saznao ko je čovjek koji ga je ranio. Nijedan snajperist Vojske Rs nije procesuiran iako je, prema presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, snajperska kampanja imala za cilj teroriziranje civila u Sarajevu, gdje je ubijeno više 11.000 ljudi.
Više od trideset godina kasnije, mediji u BiH, ali i cijelom svijetu ponovno pišu o ubijanju građana Sarajeva snajperom. Ovaj put, teror, kao da nije sam po sebi bio dovoljan, dobio je i novu dimenziju, i to nakon pokretanja istrage tužiteljstva u Milanu o takozvanim snajper turistima i Sarajevo safariju.
Istraga otvorena pred objavu knjige
Početkom novembra, talijanski mediji objavili su da je milansko tužiteljstvo pokrenulo istragu o “vikend snajperistima” koji su, prema prijavi pisca i novinara Ezija Gavazzenija, plaćali velike iznose novca kako bi dolazili na položaje VRs oko Sarajeva i snajperom, uglavnom, “iz zabave”, ubijali građane u opkoljenom Sarajevo.
Gavazzeni je nakon nekoliko pokušaja RSE da ga intervjuira posredno poručio da ne želi govoriti. U međuvremenu, održao je pres-konferenciju u Milanu gdje je rekao da u februaru objavljuje knjigu o “snajper safariju”.
Gavazzeni je prve navode o dolasku stranaca na ratište vidio 1995. u tekstu objavljenom u listu Corriere della Sera, nakon čega je počeo pisati triler o ovome. Kaže da je ubrzo shvatio da zna premalo, pa je odustao. Sve do 2022. godine i dokumentarca “Sarajevo safari” slovenskog redatelja Mirana Županiča.
I u filmu, a i nakon prijave 2025., ključan lik je Edib Subašić, penzionirani oficir Armije BiH, koji je ispričao da su informacije o dolascima iz Italije dobile obavještajne službe Armije BiH nakon hapšenja srpskog dobrovoljca iz Paraćina 1993. u naselju Hrasno Brdo.
“Tad smo saznali da postoji ‘safari’ na ljude, odnosno da su ti ljudi plaćali tu uslugu da pucaju, za razliku od ostalih plaćenika. Mi smo upoznali obavještajne službe Italije koje su bile tada u sastavu UNPROFOR-a u Sarajevu. Dali smo im podatke i tražili da se taj slučaj istraži i, vrlo brzo, otprilike negdje početkom 1994. godine, dobili smo odgovor da je pronađeno mjesto u Italiji odakle sve kreće i da je intervencijom talijanskih vlasti to prekinuto”, ponovio je Subašić medijima više puta u novembru i decembru nakon informacija da je pokrenuta istraga.
Ono što niko ne nudi i o čemu ne govori je odgovor na pitanje zašto Italija već tada, nakon jezivih saznanja o odlascima, nije pokrenula istragu i procesuirala organizatore i one koji su odlazili.
RSE je odgovor potražio od obavještajnih agencija Italije, tužiteljstva u Milanu, kao i preko Ambasade Italije u Sarajevu, generalnog konzula BiH u Milanu, ali niko od navedenih nije ponudio nikakav komentar.
Gavazzeni sada iznosi podatke da su se sudionici sastajali u Trstu prije nego što bi putovali u Beograd, odakle bi potom u Sarajevo, u snajperska legla, odakle su, prema prijavi, mogli pucati po Sarajlijama.
S aerodroma u Trstu, za RSE kažu da nemaju podataka o letovima tokom ‘90-ih. Ako ih je i bilo, čuvani su svega dvije godine.
“Shvatit ćete stoga da baš sve, ali baš sve što se odnosi na letove od prije više od trideset godina više ne postoji, čak ni u sjećanju. Čak i statistike prometa iz tih godina koje su danas dostupne i sačuvane u našim sistemima ograničene su na opće podatke podijeljene na domaće i međunarodne, te redovne i čarter letove, bez navođenja porijekla i destinacija, prijevoznika itd”, odgovorili su s Aerodroma na pitanje RSE o bilo kakvim podacima ili svjedočenjima o zlokobnim odlascima “snajper turistima”.
Ono što Gavazzeni ne govori jeste da li je poznat identitet bilo koje od tih osoba koje tužiteljstvo istražuje zbog sumnje na “ubistvo s predumišljajem otežano okrutnošću i niskim pobudama”.
O “safariju” pred Sudom u Haagu
Riječ “safari” kao opis dolazaka onih koji su iz zabave pucali po opkoljenom gradu, spomenuta je 2003. godine u Haškom tribunalu prilikom svjedočenja zaštićenog svjedoka C-017, tokom suđenja Slobodanu Miloševiću, tadašnjem predsjedniku Srbije, optuženom za ratne zločine.
Svjedok je imenovao Nicholasa Ribića, zvanog Kanada, jer je došao iz Kanade, rekavši da je došao na “safari, da lovi ljude”.
Kako i kad je Ribić došao, nije moguće sa sigurnošću utvrditi. Ali ono što se zna jeste da je riječ o čovjeku koji je porijeklom iz BiH.
Ribić se kasnije pridružio Specijalnoj jedinici VRs – Beli vukovi, koja je formirana 1993. godine i u čijem je sastavu proveo rat. Ova je jedinica bila dio Sarajevsko-romanijskog korpusa VRs i djelovala je u okviru srpskih položaja na Trebeviću, Moševačkom brdu, ali i Jevrejskom groblju, poznatom snajperskom uporištu.
“Vjerovatno ga je nešto povuklo korijenima i zato je i pristupio srpskoj vojsci da dođe iz daleke Kanade, tamo su mu roditelji bili iz Kanade. Porijeklom je bio iz BiH”, kaže Janko Šešlija, nekadašnji pripadnik Belih vukova koji negira da je bilo turista koji su za novac pucali po stanovnicima Sarajeva.
Međutim, stranih dobrovoljaca je bilo. Za Šešliju, oni su došli iz ideoloških razloga da ratuju.
“Bilo je dobrovoljaca iz Rusije, iz Ukrajine, tamo iz istočnih zemalja. Čak je bio i jedan Francuz, eto, ako hoćete konkretno, bio je i Francuz. Pravi Francuz, nije bio srpskog porijekla.”
Da je Ribić ostao duže od jednog vikenda, potvrđuje i snimak uzimanja pripadnika mirovnih snaga Ujedinjenih nacija za taoce na Palama, a kasnije i sudski proces u Kanadi. Zbog vezanja mirovnjaka za bandere, s ciljem da spriječi tada planirane NATO udare na srpske položaje, Ribić je u Kanadi osuđen na tri godine zatvora.
No, nije samo Ribić s kanadskim pasošem bio na srpskim položajima iznad Sarajeva.
Emir Ramić, direktor Instituta za istraživanje genocida Kanada, za RSE kaže da imaju saznanja da je riječ o nekoliko ljudi.
“Mi imamo informacije da se radilo o vikendima, znači petak, subota, nedjelja. Drugih, koliko je to tačno i kad je to tačno bilo, definitivno nemamo informacija. I, isto tako imamo informaciju da su u tome učestvovali kanadski državljani koji sada ne žive u Kanadi, koji su negdje na drugim mjestima”, kaže Ramić i dodaje da ima informacije o tome da će kanadsko pravosuđe započeti istražne pripremne radnje o ovim odlascima.
Domaći i strani “četnici” na Grbavici
Jedinog čovjeka koji se imenom pominje u kontekstu “safarija” Nikolu (Nicholasa) Ribića znao je i sjeća ga se Slavko Aleksić, četnički vojvoda, jedan od ključnih ljudi tokom rata u okupiranom sarajevskom naselju Grbavica, iznad kojeg je bilo jedno od snajperskih uporišta na Jevrejskom groblju.
Aleksić je početkom rata vodio paravojnu jedinicu pod nazivom – Četnički odred Novog Sarajeva, koji je poslije stavljen pod okrilje VRs.
Kontroverzan i nakon rata, Aleksić je osuđivan za izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti.
RSE se javio telefonom iz bolnice u Beogradu. U njegovoj su jedinici, kaže za RSE, bili stranci, ali ne oni o kojima se danas govori.
“Kod mene je bilo Rusa, prošlo ih je pedesetak, ali uvijek je bilo oko dvadesetak tu na licu mjesta. To su bili dobrovoljci, a ne ubice. Što se tiče ovih bogatih koji su dolazili, nikada nikoga nismo vidjeli, niti se iko ikada nama javio ni u komandu, ni meni lično kao komandantu sektora”, rekao je Aleksić.
Različito od Aleksića, u Haagu 2007. govorio je John Jordan, američki vatrogasac, koji je ratnih godina obilazio položaje srpskih snaga iznad Sarajeva.
Kaže, tamo je vidio strance “safari ubice” i čuo da su im djeca i lijepe žene bili najtraženiji trofeji.
Iako nikad nije vidio nijednog od njih da puca, vidio je kako s njima postupaju i premještaju ih oko poznatih snajperskih položaja.
“Bilo je sasvim očigledno da je osoba koju su vodili ljudi koji su poznavali teren bila potpuno neupoznata s terenom, a njegov način odijevanja i oružje koje su nosili naveli su me da povjerujem da su to turisti-strijelci. To je izraz na koji sam prvi put naišao u Bejrutu gdje smo vidjeli da se ista stvar događa oko zelene linije”, rekao je tada Jordan.
Florence Hartmann, bivša glasnogovornica Haškog tribunala, rekla je za RSE da su i oni znali za to, ali ne i kako je organizirano.
“Izuzetno je važno da je pokrenuta pravosudna istraga i da se mora istražiti ko su bili organizatori”, rekla je.
Snajperista stranog reportera pitao želi li da nekog ubije i da to snimi
