U vrijeme kada se obilježava godišnjica oslovođenja Jajca, objavljeni su dokumenti o izdaji tog grada od strane hrvatskog vojnog i političkog rukovodstva Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Jednu od ključnih uloga odigrao je Praljak!
Dokumenti sa sastanka predstavnika hrvatske i srpske strane održanog 5. oktobra 1992. godine u Pečuju u Mađarskoj pokazuju da su HVO i VRs dogovarali prekid međusobnih neprijateljstava, ali i niz pitanja koja su daleko nadilazila samo uspostavljanje primirja.
Dokument nosi naslov „Sporazum o prekidu vatre i uspostavi primirja“, a na njemu je kao mjesto i datum navedeno: Pečuj, 5. oktobar 1992. godine.
U dokumentu se kao predstavnici tadašnje Rs navode predsjednik Vlade Branko Đerić, potpredsjednik Vlade Milan Trbojević, komandant VRs general-potpukovnik Ratko Mladić i ministar odbrane Bogdan Subotić.
S druge strane navedeni su predstavnici tadašnje „Hrvatske zajednice Herceg-Bosne“.
Sporazumom je bilo predviđeno da „bezuslovni i potpuni prekid vatre“ stupi na snagu 7. oktobra 1992. godine u 24 sata.
Potpuni prekid vatre, prema tekstu sporazuma, podrazumijevao je zabranu pomjeranja dostignutih linija, potpunu obustavu djelovanja iz svih vrsta oružja i oruđa te zabranu pregrupisavanja snaga i dovođenja novih jedinica na liniju fronta, osim radi planske smjene i odmora ljudstva uz prethodnu najavu.
Jedna od posebno značajnih odredbi odnosila se na Armiju Republike Bosne i Hercegovine, koja se u dokumentu naziva „trećom stranom (muslimanskom)“.
Sporazumom je predviđena „zabrana dovođenja snaga, dotur naoružanja, dotur municije i sredstava ratne tehnike trećoj strani (muslimanskoj) preko svoje teritorije“.
Time dogovor nije bio ograničen samo na međusobni prekid vatre HVO-a i VRs. Potpisnice su se obavezivale i da preko teritorija koje kontroliraju neće omogućavati dopremanje snaga, oružja, municije i ratne tehnike „trećoj strani“.
Posebna, peta tačka sporazuma predviđala je i zabranu zajedničkog vojnog djelovanja s tom stranom:
„O zabrani sadejstva ili bilo kakvog učešća sa trećom stranom (muslimanskom) protiv jedne od potpisnica Sporazuma.“
Dogovoreno je i „bezuslovno povlačenje“ te zabrana dovođenja, djelovanja i upotrebe vojnih i paravojnih formacija izvan granica teritorije koju kontroliraju snage obuhvaćene sporazumom.
Sporazum je predviđao i bezuslovnu razmjenu svih ratnih zarobljenika i civila lišenih slobode po principu „svi za sve“, a kao krajnji rok određen je 15. oktobar 1992. godine.
Dogovoreni su slobodan prolazak humanitarne pomoći ugroženim područjima, slobodno kretanje civila, uspostavljanje telefonskih veza između komandanata brigada na linijama dodira te angažiranje međunarodnih posmatrača UNPROFOR-a radi nadgledanja i kontrole primirja.
Međutim, sadržaj posljednje stranice dokumenta pokazuje da dogovor u Pečuju nije bio ograničen na vojna pitanja.
Strane su se saglasile da formiraju međuvladine komisije koje bi se bavile ponovnim pokretanjem vitalnih energetskih, vodoprivrednih, telekomunikacijskih, saobraćajnih i drugih kapaciteta „od obostranog interesa za snabdevanje stanovništva i normalno funkcionisanje privrede“.
„Vodu, struju i gas prioritetno pustiti radi zadovoljavanja potreba stanovništva i privrede“, navedeno je u dokumentu.
Još značajniji dio odnosi se na političke odnose i teritorijalno pitanje.
U dokumentu se navodi da se strane obavezuju da se „međusobno priznaju“, kao i da povuku svoje predstavnike iz organa vlasti i Predsjedništva tadašnje Bosne i Hercegovine ili da se od njihovih aktivnosti i rada javno ograde.
Predviđeno je i formiranje „zajedničke komisije za teritorijalno razgraničenje i određivanje granica“, kao i omogućavanje stanovništvu na spornim teritorijama da slobodno izrazi gdje želi živjeti.
U istom dijelu govori se i o „oblicima udruživanja u lokalne i druge organe vlasti na pomenutoj teritoriji“.
Na kraju dokumenta navedeno je da sporazum potvrđuju Radovan Karadžić, tadašnji predsjednik Predsjedništva Rs, i Mate Boban, predsjednik Vijeća „Hrvatske zajednice Herceg-Bosne“.
Sastanak u Pečuju i sadržaj dogovora posebno su značajni zbog događaja koji su uslijedili tokom narednih nekoliko sedmica.
HVO je 23. oktobra 1992. napao Armiju RBiH u Prozoru. Nakon borbi HVO je preuzeo kontrolu nad gradom.
Istovremeno je trajala ofanziva VRs prema Jajcu. Nakon višemjesečnih borbi, VRs je 29. oktobra 1992. ušla u Jajce, nakon čega je uslijedio masovni odlazak hrvatskog i bošnjačkog stanovništva iz grada i okolnog područja.
Između napada HVO-a na Armiju RBiH u Prozoru i ulaska VRs u Jajce održan je još jedan sastanak predstavnika HVO-a i VRs.
Sastanak je održan 26. oktobra 1992. godine u Njivicama, samo tri sedmice nakon Pečuja. U dokumentaciji Haškog tribunala zabilježeni su razgovori Ratka Mladića s predstavnicima hrvatske strane, među kojima su bili Slobodan Praljak, Jadranko Prlić, Bruno Stojić i Milivoj Petković.
Dokumentacija iz haških predmeta tako pokazuje da sastanak u Pečuju 5. oktobra nije bio izoliran događaj: kontakti predstavnika HVO-a i VRs nastavljeni su i u trenutku kada su se na terenu odvijali napad HVO-a na Armiju RBiH u Prozoru i završna faza ofanzive VRs na Jajce.
