Pitanje koje se sve češće postavlja jeste - ko danas sistemski brine o zdravlju školske djece?
U Kantonu Sarajevo školska djeca se nakon prve smjene, jer školski dispanzeri rade samo u jednoj smjeni, kao i u periodima kada ne rade, upućuju u Službu porodične medicine, piše Faktor.
Kaže to prof. dr. Jasmina Bišćević-Tokić, zastupnica u Federalnom parlamentu, navodeći da tako dijete školskog uzrasta zdravstvenu zaštitu često traži u sistemu koji je organiziran za opću populaciju i koji je već opterećen svojim redovnim pacijentima.
Potrebe djeteta i sistem
- Gdje je zdravstveni karton djeteta, gdje je kontinuitet praćenja njegovog rasta i razvoja? Ko sistemski prati njegov vid, sluh, tjelesni razvoj, imunizaciju, psihičko stanje i druge specifične potrebe školske populacije? Ako zdravstveni karton ostaje u školskom odjelu, a dijete se upućuje drugom ljekaru, kako osiguravamo kontinuiran i potpun zdravstveni nadzor nad djetetom? Školska medicina postoji upravo zato što djeca imaju posebne zdravstvene potrebe, zato ona u zemljama regije i dalje postoji - istakla je Bišćević-Tokić koja je majka troje djece, od kojih je dvoje školskog, a jedno predškolskog uzrasta.
Iako se radi o procesu na nivou cijele Federacije Bosne i Hercegovine, pitanje ukidanja školskih dispanzera najaktuelnije je u Kantonu Sarajevo gdje reforma primarne zdravstvene zaštite predviđa integraciju školske medicine u timove porodične medicine.
S tim u vezi tokom prethodnih godina došlo je do značajnih promjena u organizaciji zdravstvene zaštite školske populacije, uključujući ukidanje specijalizacije školske medicine i promjene u organizaciji školskih dispansera.
Bišćević-Tokić dodaje kako roditelji godinama upozoravaju na problem kontinuiteta zdravstvene zaštite djece i traže bolju organizaciju sistema.
- O tome svakodnevno razgovaram sa roditeljima i njihova zabrinutost je stvarna. Zato moramo postaviti jednostavno pitanje - ako je sistem školske medicine oslabljen ili promijenjen čime smo ga zamijenili? Da li je sistem organizovan prema potrebama djeteta ili se dijete mora prilagođavati organizaciji sistema? Dijete od sedam godina i tinejdžer od 15 godina nemaju iste zdravstvene potrebe kao odrasla osoba. Rast, razvoj, pubertet, mentalno zdravlje, razvojne teškoće, školsko opterećenje, vršnjački odnosi i stres zahtijevaju posebno znanje i organizaciju zdravstvene zaštite.
Zato nije dovoljno reći: "Djeca mogu kod porodičnog ljekara". Naravno da mogu i trebaju dobiti zdravstvenu pomoć kada im je potrebna. Ali pitanje je mnogo šire - ko provodi sistematski i kontinuirani zdravstveni nadzor nad školskom populacijom? Zato nadležni u Kantonu Sarajevo moraju otvoreno odgovoriti roditeljima - da li je postojeći model zdravstvene zaštite školske djece dovoljan i ko je odgovoran za njegovu organizaciju, nadzor i kvalitet? Djeci ne trebaju samo objave i kampanje. Treba im sistem koji funkcionira svaki dan - naglašava Bišćević-Tokić.
