Njemačko vijeće za vanjske odnose (DGAP) upozorilo je da Bosna i Hercegovina i Kosovo ostaju dvije posebno krhke tačke zapadnog Balkana u vrijeme velikih promjena međunarodnog poretka, slabljenja ruskog utjecaja, promjene američke politike i sve izraženijeg nadmetanja velikih sila.
Analizu pod naslovom „The Decline of Russian Power in the Western Balkans“ objavio je 15. septembra Nikola Xaviereff, istraživač Centra za poredak i upravljanje u Istočnoj Evropi, Rusiji i Centralnoj Aziji pri DGAP-u. Riječ je o novom policy briefu njemačkog instituta, a BiH zauzima značajan dio analize.
Xaviereff ocjenjuje da su uloga i utjecaj Moskve na zapadnom Balkanu znatno oslabjeli od početka ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine. Rusija, međutim, prema njegovoj analizi, i dalje raspolaže značajnim polugama kada je riječ o poslijeratnom uređenju BiH i statusu Kosova.
U slučaju BiH, DGAP posebno ukazuje na Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija, gdje Rusija ima mogućnost da utječe na nastavak mandata EUFOR-a. Moskva također nastavlja osporavati ulogu visokog predstavnika i zahtijevati zatvaranje OHR-a.
Autor navodi i da Rusija koristi medije poput RT-a i Sputnika za širenje dezinformacija i produbljivanje etničkih podjela u Srbiji i entitetu Rs. Istovremeno smatra da je ukupna sposobnost Moskve da oblikuje političke procese u regionu značajno smanjena nakon početka rata protiv Ukrajine.
Posebno oštra ocjena u analizi odnosi se na sposobnost Evropske unije da utječe na političke procese u BiH.
„U Bosni, prema sadašnjoj metodologiji pristupanja, EU ima malo ili nimalo utjecaja na logiku donosilaca odluka u zemlji“, navodi Xaviereff.
DGAP ukazuje na sve veću razliku između država zapadnog Balkana u procesu evropskih integracija. Crna Gora i Albanija napreduju brže, dok su BiH, Kosovo, Sjeverna Makedonija i Srbija ostali u drugoj grupi. Takav razvoj događaja, prema analizi, već proizvodi nove bilateralne i regionalne napetosti.
Zbog toga se Njemačkoj i drugim članicama EU preporučuje pokretanje razgovora o posebnom modelu evropskih integracija za BiH i Kosovo. DGAP predlaže izradu prilagođene mape puta koja bi tim državama omogućila početak otvaranja pregovaračkih poglavlja i korištenje pogodnosti pretpristupnog procesa.
Značajan dio analize posvećen je Srbiji i politici Beograda prema BiH, Kosovu i Crnoj Gori.
DGAP navodi da Beograd zaštitu etničkih Srba u tim državama i dalje vidi kao jedan od svojih glavnih regionalnih zadataka.
Autor tvrdi da Srbija pod predsjednikom Aleksandrom Vučićem nastavlja pružati „političku i ekonomsku podršku separatističkim strukturama“ u Rs, dok istovremeno odbija priznati nezavisnost Kosova.
DGAP ukazuje na svojevrsni paradoks srbijanske politike: Beograd održava bliske veze s Rusijom i Kinom i pokušava balansirati između različitih velikih sila, dok je srbijanska ekonomija istovremeno snažno usmjerena na jedinstveno tržište Evropske unije.
U analizi se navodi da je čak i Beograd posljednjih godina postepeno smanjivao vojnu i sigurnosnu saradnju s Moskvom. Xaviereff smatra da je rat u Ukrajini predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću istovremeno omogućio da poboljša svoju pregovaračku poziciju prema zapadnim državama, između ostalog i preko vojne pomoći Ukrajini.
DGAP, međutim, upozorava da slabljenje ruskog utjecaja ne znači da je zapadni Balkan postao sigurniji ili politički stabilniji.
Prema analizi, taj prostor i dalje predstavlja važno sigurnosno pitanje za Evropu, a ne riješeno ili periferno pitanje.
Mogućnost međudržavnog rata ili raspada država, prema autoru, značajno je smanjena tokom posljednje decenije, ali sigurnosno okruženje i dalje oblikuju neriješeni sukobi, politička rivalstva i instrumentalizacija etničkih pitanja.
Posebno se izdvajaju BiH i Kosovo.
DGAP navodi da latentni konfliktni potencijal stvaraju nova odbrambena saradnja Hrvatske, Kosova i Albanije, velika izdvajanja Srbije za odbranu te krhkost BiH i Kosova, posebno u kontekstu načina na koji bi mogao završiti rat Rusije protiv Ukrajine.
Promjena američke politike dodatno je važna za procjenu budućnosti regiona.
DGAP podsjeća da su SAD nakon Hladnog rata bile ključni sigurnosni oslonac na zapadnom Balkanu, dok je Evropska unija kroz proces integracija širila politički i institucionalni utjecaj. Autor smatra da je taj transatlantski konsenzus sada ozbiljno oslabljen zbog sve većih razlika između Vašingtona i evropskih prijestolnica.
Kao jedan od pokazatelja promijenjenih odnosa Xaviereff navodi upravo neslaganje SAD-a i evropskih država oko budućnosti OHR-a u BiH.
Prema njegovoj analizi, američka politika prema zapadnom Balkanu sve više prelazi sa nekadašnjeg insistiranja na liberalnim reformama i euroatlantskim integracijama na transakcijski model zasnovan na političkim i ekonomskim dogovorima.
DGAP tvrdi da je takva promjena već imala konkretne posljedice u BiH te u tom kontekstu posebno analizira Milorada Dodika i njegove aktivnosti prema administraciji predsjednika SAD-a Donalda Trumpa.
Xaviereff navodi da je Dodik nastojao iskoristiti novi pristup Vašingtona kako bi lobirao za ukidanje američkih sankcija i vršio pritisak na tadašnjeg visokog predstavnika Christiana Schmidta da podnese ostavku. Autor tvrdi da je time praktično nastojao obesmisliti funkcioniranje OHR-a.
DGAP iznosi i tvrdnju da su američkim kompanijama zauzvrat obećavane mogućnosti za infrastrukturne poslove u BiH povezane s izgradnjom Južne plinske interkonekcije i budućim isporukama plina. Riječ je o tvrdnjama koje Xaviereff iznosi u analizi DGAP-a.
Promjena američke politike, prema Xaviereffu, nosi još jedan rizik: neriješena teritorijalna i etnička pitanja u regionu mogla bi postati predmet političke trgovine.
Autor upozorava da bi takav razvoj događaja mogao ponovo otvoriti pitanje „etnoteritorijalnog inženjeringa“.
Na kraju analize taj rizik direktno povezuje s BiH i Kosovom. Xaviereff ocjenjuje da transakcijski odnosi velikih sila i posljedice rata u Ukrajini, u okolnostima u kojima više nema ranijeg američkog liberalnog sigurnosnog oslonca, mogu dovesti do ponovnog pojavljivanja teritorijalnog revizionizma na zapadnom Balkanu, posebno u BiH i na Kosovu kao dvjema najkrhkijim državama.
DGAP zbog toga preporučuje snažnije njemačko i evropsko angažiranje u BiH. Njemačka bi, prema preporukama, trebala nastaviti raditi na potiskivanju Rusije iz procesa odlučivanja o budućnosti BiH i ograničavanju prostora Moskvi za hibridno djelovanje.
Istovremeno se preporučuje da Berlin zajedno sa srodno orijentiranim članicama EU radi na drugačijem pristupu proširenju, snažnijem evropskom odgovoru na hibridne prijetnje i preispitivanju politike prema Srbiji.
Za BiH i Kosovo DGAP predlaže poseban evropski model.
Njemačka bi, prema Xaviereffu, trebala inicirati razgovore o prilagođenoj mapi puta koja bi omogućila tim dvjema državama da počnu otvarati pregovaračka poglavlja i koristiti pogodnosti pretpristupnog procesa, umjesto nastavka modela u kojem EU, prema ocjeni DGAP-a, trenutno ima veoma malo mogućnosti da utječe na logiku političkog odlučivanja u BiH.
