"Više od dvije decenije njemačka vanjska politika posvećena je sprječavanju obnove tenzija, unutrašnjo-političkih ili čak oružanih sukoba na zapadnom Balkanu. Da je ovo uspjelo od 1999. godine također je uspjeh nemačke politike.
Posljednjih godina se povećao rizik od neuspjeha stabilizacione politike EU i Njemačke na Balkanu", upozorava Njemačko društvo za vanjsku politiku (DGAP).
Ova nevladina organizacija, u kojoj su članovi i poznati nekadašnji šef diplomatije Hans-Dietrich Genscher, bivši predsjednik Richard von Weizsacker, te niz istaknutih političara i akademika poput Volker Ruhe, Gunter Verheugen, Klaus von Dohnanyi, Eberhard Diepgen, Theodor Waigel, Michael Glos, Friedbert Pfluger, Rudolf Scharping, Dieter Schulte, Manfred Stolpe, Rita Sessmuth, Antje Vollmer... izašla je s prijedlogom inoviranog plana za zapadni Balkan.
Analitičari DGAP-a predlažu:
Srbija - najveća prijetnja
"U Srbiji, najmoćnijoj zemlji u regionu, vodeći članovi vlade ponovo otvoreno govore o mogućim oružanim sukobima i dovode u pitanje granice na zapadnom Balkanu. Osuda bivšeg generala Ratka Mladića za genocid u Srebrenici, u proljeće 2021. dovela je do ekstremno nacionalističkih reakcija vlasti i medija bliskih vladi. Godinama rastući izdaci za vojnu potrošnju također jasno stavljaju do znanja da bi destabilizirajuća politika prema susjednim državama, poput Bosne i Hercegovine i Kosova, bila ne samo zamisliva, već čak i vjerovatna da nema stabilizacijske kontra-strategije Njemačke i njenih saveznika.
Kosovski sukob tek što je bio okončan kada su u julu 1999. godine njemački kancelar Gerhard Schröder, američki predsjednik Bill Clinton i šefovi vlada svih članica EU došli na veliki balkanski samit u Sarajevu. Na Kosovu, u četvrtom balkanskom ratu za manje od jedne decenije, skoro milion Albanaca je bilo protjerano u susjedne zemlje. Političare, koji su se tada sastali u Sarajevu, spajalo je gnušanje prema nacionalizmu, koji je u kratkom vremenskom periodu koštao toliko života. Oni su se obavezali da će „sarađivati na očuvanju multinacionalne i multietničke raznolikosti zemalja u regionu i u zaštiti manjina“.
Svečano su izjavili:
„Zajedno ćemo raditi na integraciji Jugoistočne Evrope u kontinent na kojem granice ostaju nepovredive, ali više ne znače podjelu te nude mogućnost kontakta i saradnje“.
Obećali su evropski mir, postmoderni "Pax Europeana". Njemačka je imala vodeću ulogu u formuliranju ovog cilja.
Dvije decenije mira
Dok su u drugoj polovini devedesetih prije svega SAD imale vodeću ulogu u stabilizaciji regiona -nakon završetka ratova u Bosni (1995.) i na Kosovu (1999.)- to se promijenilo od 2000. nadalje. EU je postala vodeća igrač, a unutar EU je Njemačka igrala glavnu ulogu: sa sve većim uticajem. Zapadni Balkan je tako postao prvi i do danas najuspješniji test zajedničke evropske vanjske politike, pri čemu je EU i njenim državama članicama uspjelo geopolitičko čudo demokratske stabilizacije.
Crna Gora je svoju nezavisnost postigla mirnim putem, uz podršku široke multietničke koalicije. Danas u bosanskoj "Republici Srpskoj" ponovo živi više od 220.000 ne-Srba, protjeranih tokom rata 1992.-1995. Sjeverna Makedonija ima osnovne škole na četiri jezika, a albanski je službeni jezik u cijeloj zemlji. Većina kosovskih Srba koji su živjeli na Kosovu prije 1999. ostali su tamo i poslije te godine. Srpski je službeni jezik na Kosovu. U cijelom regionu vlada mir već dvije decenije.
Posljednjih nekoliko godina oko EU vidimo ratove i izbijanja nasilja: u Gruziji, Iraku, Siriji, Ukrajini, Libiji i na Kavkazu. U mnogim istočnoevropskim državama, članicama Vijeća Evrope, sada ponovo ima političkih zatvorenika.
Zapadni Balkan je, s druge strane, ostao miran.
Danas nema političkih zatvorenika ili sistematskih kršenja ljudskih prava ni u jednoj zemlji u regionu.
Njemačka je povukla svoje vojnike iz Bosne i Hercegovine, ne brinući da bi zbog toga moglo doći do izbijanja novih borbi. Samo na Kosovu je trenutno stacioniran mali kontingent od oko 80 vojnika njemačkog Bundeswehra.
Zastoj
Ne samo na zapadnom Balkanu već i u evropskom susjedstvu uticaj Njemačke na unutrašnje i vanjskopolitičke razvoje više od dvije decenije je tijesno povezan sa vjerodostojnošću evropske integracione perspektive.
Tamo gdje ona postoji, Njemačka ima veliki uticaj, bilateralno i preko Evropske Unije, te može realizirati svoje interese.
Izručenje traženih ratnih zločinaca koje traži Njemačka, modalitet za referendum o nezavisnosti Crne Gore, prvi koraci u procesu normalizacije između Srbije i Kosova, kompromis sa Grčkom oko imena države Sjeverna Makedonija, dalekosežne pravosudne reforme u Albaniji i druge teške odluke su sprovedene u regionu, jer su elite smatrale da je to neophodno kako bi se napredovalo ka evropskim integracijama: koje su željele i smatrale realnim.
Tamo gdje ta „evropska perspektiva“ nestaje, reducira se brzo i njemački uticaj u regionu.
Razvoj odnosa Turske i EU jasno je upozorenje šta se u bliskoj budućnosti može desiti i na zapadnom Balkanu.
U Turskoj je postojao period rastućeg uticaja Njemačke i EU poslije 2000.
Ali onda su pregovori o pristupanju EU sa Turskom iz različitih razloga izgubili svaki kredibilitet i na kraju su zamrznuti.
U isto vrijeme rasle su napetosti između Turske s jedne strane i Njemačke i drugih zemalja EU s druge - sve do vojnih prijetnji Ankare Grčkoj i Kipru.
Njemačka i EU su se pokazele nemoćnima glede demontaže turske pravne države i kršenja osnovnih ljudskih prava.
Sada i na zapadnom Balkanu perspektiva integracije -koja je bila toliko moćna prije nekoliko godina- gubi kredibilnost za političke elite i društva.
U važnim državama članicama EU, poput Francuske ali i Holandije, postoji veliki skepticizam u pogledu bilo kakve dalje runde proširenja. Stoga je novo učlanjenje u EU postalo malo vjerovatno a proces proširenja već godinama je u zastoju. Trenutno su samo dvije od šest zemalja u regionu stvarno uključene u pregovore o pristupanju: Srbija i Crna Gora.
Međutim, pregovori ove dvije države o pristupanju -i reforme u njima- se ne pomjeraju sa mesta već godinama. Albanija i Sjeverna Makedonija godinama čekaju na početak pregovora.
Bosna i Hercegovina nije čak ni zvanični kandidat za članstvo. Neke zemlje članice EU ne priznaju Kosovo kao nezavisnu državu i stoga se Kosovo ne može ni kandidirati za pridruživanje EU.
