Još od ljeta 1992. godine, lukavačko ratište važilo je za jedno od mirnijih na području koje je kontrolisao 2. korpus Armije RBiH.
Srpski prodor preko Devetaka i Dobošnice do opkoljene Smoluće, te izvlačenje stanovništva na Ozren, bila je gotovo sva dotadašnja ratna prošlost Lukavca.
Međutim, sa kote Vijenac (619 m), neprijateljske snage su doslovno na dlanu imale tri općine: Banoviće, Lukavac i Zavidoviće, dok su s te pozicije nesmetano gađali Živinice i Tuzlu.
O strateškom značaju ove tačke najbolje govori podatak da je bila opremljena sa dvadesetak artiljerijskih oruđa različitih kalibara.
Snage Armije RBiH nekoliko puta su jurišale na ovu “tvrđavu”, ali će 11. maj 1994. godine ostati u trajnom sjećanju stanovnika lukavačke i susjednih općina.
Pripreme i tok akcije










