Danas smo u situaciji da bošnjačka sirotinja, radnici, zanatlije i privrednici iz Sarajeva, Tuzle, Zenice ili Bihaća, kroz PDV i poreze, direktno plaćaju rad medija čija je osnovna uređivačka politika slavljenje tekovina koje su ih ubijale, tjerale u logore i rušile im domove. Tri miliona maraka bošnjačkog novca odlazi za "unapređenje sadržaja“ televizije koja u svom programu negira historijske činjenice, veliča zločinačke poduhvate i ponovo crta Bošnjacima metu na leđa, dok istovremeno cementira narativ o "ugroženosti“ onih koji drže sve poluge finansijske moći u ovoj zemlji.
Naravno sve to ne bi bilo moguće bez nametnute sarajevske "Trojke“, čija se servilnost prema koalicionim partnerima iz HDZ-a i SNSD-a više i ne pokušava sakriti. Dok se Draganu Čoviću i njegovim satelitima bezpogovorno isporučuju milioni za njihove nacionalne projekte, javni emiter, televizija Federacije BiH (FTV) sistemski se uništava i ponovo pretvara u najobičniji stranački bilten sa notornim trobotom i karabotom Bakirom Hadžiomerovićem na čelu.
FTV, koja bi po zakonu i logici trebala odražavati interese onog kolektiva koji je zapravo i jedini finansira, već decenijama funkcioniše bez ikakvog stvarnog zastupanja a kamoli odbrane bošnjačkih nacionalnih i kulturnih interesa. Pod palicom aktuelne vlasti, ona je ponovo postala režimski medijski prostor očišćen od svake patriotske i državotvorne refleksije, dok se sa druge strane, bošnjačkim novcem, od RTV "Herceg-Bosne" pravi moćna propagandna mašinerija samo jednog naroda i samo jedne stranke.
To je model koji je prihvatljiv koaliciji HDZ-Trojka, koaliciji državnih neprijatelja i narodnih izdajnika a zadovoljni su i strani kolonijalisti. Cijenu takve "idile" plaćaju Bošnjaci, koji su svedeni na nivo budžetskih robova. Uloga koja je projekotvana za Bošnjake u ovakvom sistemu je prosta: da budu tiha, mirna radna većina koja će puniti budžet, šutiti i trpiti, dok će drugi, uglavnom oni koji državu i Bošnjake niti vole niti priznaju, taj novac raspoređivati onako kako im odgovara. To nije ništa drugo već bošnjačko finansiranje sopstvene propasti i dobrovoljni pristanak na kulturnu i političku okupaciju.
Bošnjačka apatija
Ono što u cijeloj ovoj situaciji najviše zabrinjava jeste duboka bošnjačka apatija i inertnost po pitanju vlastite podjarmljenosti u vlastitoj državi. Kako je moguće da narod koji je preživio agresiju i genocid, narod koji je pokazao nevjerovatnu žilavost u najtežim istorijskim trenucima, danas mirno posmatra kako mu se pred očima otima teško zarađeni novac i preusmjerava onima koji mu ne žele dobro?
Odgovor se možda krije leži u višegodišnjem sistematskom zaluđivanju i ispiranju mozga kroz takozvane građanske i liberalne narative, koji su od Bošnjaka napravili doslovne političke invalide. Tokom proteklih godina, kroz razne medije i nevladine organizacije, Bošnjacima je nametnut kompleks krivice ukoliko se usude i pomenuti sopstveni nacionalni interes, štaviše pokušala se nametnuti ideja da Bošnjaci ne mogu i ne smiju imati partikularne interese jer je to suprotno ideji opstanka Bosne i Hercegovine, odvratna izmišljotina da postoji binarna isključivost između samog postojanja Bošnjaka kao političke zajednice i Bosne i Hercegovine kao države. Rezultat takvog kulturnog i političkog bijega od borbe za vlastite bošnjačke interese jeste društvo bez bilo kakvog refleksa samoodbrane.
Zato danas svjedočimo situaciji u kojoj je postalo potpuno normalno da Hrvati imaju svoje nacionalne institucije, medije i jasne političke ciljeve koje finansira država. Potpuno je normalno i da manji bh. etnitet crpi stotine miliona iz zajedničkih institucija za jačanje svojih "entitetskih kapaciteta" tj. separatizma. Jedino se od Bošnjaka očekuje da budu "kosmopolite" i da velikodušno finansiraju tuđe nacionalizme i šovinizme protiv samih sebe dok njihove vlastite institucije kulture, ionako uglavnom uspavane, kljakave i ispražnjene od bilo kakvog nacionalnog naboja, mole za mrvice sa stola.
Odluka o dodjeli tri miliona maraka RTV "Herceg-Bosne" nije pitanje novca već stvar bošnjačkog kolektivnog dostojanstva. Ako i to prođe bez adekvatnog odgovora, bez buđenja iz političke letargije i bez jasnog artikulisanja bošnjačkog otpora ovakvom ekonomskom i političkom aparthejdu, onda moramo biti svjesni da pristajemo na status vječitih podanika. A takve historija pamti čal me ni kao kukavne žrtve, već umobolne saučesnike u sopstvenom nestanku.
