Ova tvrdnja mnogima će zvučati provokativno.
Navikli smo da o sebi razmišljamo kroz prizmu nepravdi, prijetnji i neostvarenih ciljeva. Sve to postoji. Ali ako se historija posmatra hladne glave, bez emocija i mitologije, teško je izbjeći zaključak da Bošnjaci danas imaju snažniji politički položaj nego u bilo kojem prethodnom periodu svoje historije.
Prije svega, preživjeli su pokušaj fizičkog uništenja. U trenutku kada je velik dio političke i vojne elite susjednih država smatrao da Bosna i Hercegovina ne treba postojati, a Bošnjaci kao politički narod nestati ili biti svedeni na beznačajnu manjinu, organizovali su vlastitu vojsku, odbranili međunarodno priznatu državu i izborili mjesto za stolom kao ravnopravan politički faktor.
Danas su Bošnjaci najbrojniji narod Bosne i Hercegovine i nezaobilazan faktor u svakom političkom procesu.
Bosanski jezik je priznat, nacionalni identitet međunarodno afirmisan i u BiH se nijedan krupniji političko proces ne može desiti bez učešća Bošnjaka. Sve ono što je generacijama bilo osporavano – ime, identitet, politička subjektivnost i pravo na vlastitu državu – danas je dio ustavnopravnog poretka.
Čak i kada bi se zamislio najcrnji hipotetički scenarij, a za njega danas ne postoje realne pretpostavke, odnosno raspad Bosne i Hercegovine, teško je zamisliti ishod u kojem bi prostor s apsolutnom bošnjačkom većinom postao dio Srbije ili Hrvatske. Čak ni najradikalniji velikosrpski ili velikohrvatski nacionalisti ozbiljno ne računaju na takav ishod. Najviše čemu bi mogli težiti bila bi podjela zemlje, pri čemu bi područja s bošnjačkom većinom gotovo izvjesno činila zasebnu državu. Drugim riječima, čak i u katastrofalnom scenariju Bošnjaci bi imali neku državu i više ne mogu biti vraćeni na poziciju naroda bez političkog subjektiviteta.
A čak bi, ne daj Bože, i takav scenarij bio daleko manje zlo od onoga što su historijski procesu u 20. stoljeću namjenjivali Bošnjacima.
Zašto onda među Bošnjacima tako često dominira osjećaj potpune beznadežnosti?
Razlog je dijelom psihološki. Bošnjaci svoj položaj često procjenjuju ne u odnosu na vlastitu historiju nego u odnosu na idealnu sliku države kakvu priželjkuju. To je ista greška koju socijalisti prave kada porede stvarni kapitalizam s idealizovanom verzijom socijalizma. Kapitalizam ne porede sa stvarnim socijalističkim režimima koji su postojali, nego s utopijskom slikom pravednog društva koje nikada nije ostvareno.
Na sličan način dio Bošnjaka današnju Bosnu i Hercegovinu ne poredi s onim što je postojalo kroz historiju niti s alternativama koje su bile na stolu devedesetih godina. Porede je s idealnom, potpuno funkcionalnom, građanskom državom bez etničkih blokada, bez entiteta, bez veta i bez komplikovanih ustavnih mehanizama. Naravno da u poređenju s takvim idealom sadašnje stanje izgleda frustrirajuće.
