SDA je osvojila 236 hiljada glasova i zadržala status najjače političke stranke u Bosni i Hercegovini. Kada se njen rezultat poredi sa SDP-ovih solidnih 117 hiljada, pa i iznenađujuće dobrih 68 hiljada Stranke za BiH, zatim skromnom 51 hiljadom NiP-a ili katastrofalnih 47 hiljada DF-a, jasno je da je SDA viša liga za sve njih.
SDA je toliko jaka da je čak pobijedila i samu sebe, odnosno vlastitog kandidata za Predsjedništvo.
Da su glasači SDA podržali svog kandidata u onoj mjeri u kojoj su recimo glasači HDZ-a podržali svog, Bakir Izetbegović bi lako nadvladao Denisa Bećirovića: SDA je osvojila 236 hiljada glasova, a Bećirović, uz podršku čak 14 stranaka, 210 hiljada.
Izetbegović ne poriče problem
Ali glasači SDA nisu stali uz Izetbegovića u dovoljnoj mjeri za punu pobjedu. I to je tako. Ko god okreće pogled od toga, bježi od stvarnosti.
Dešavalo se to i ranije: Izetbegović je uvijek imao manje glasova od SDA, ali, kako je sam podcrtao sinoć, ovaj put je ta razlika bila još izraženija. Prije četiri godine je dobio 90 % glasova stranke, a sada 80 %. To je veliki pad. “Vidjet ćemo kad se ovo sve završi idućih dana šta su razlozi za to, ali tako je”, kazao je.
Za Izetbegovića je loše što je tako, ali je dobro što ne poriče da je tako. Dobro je što ne poriče da postoji problem, što ne upire prstom u druge kandidate i druge stranke ili u narod.
Na pitanje novinara da li je razlika između glasova stranke i njegovih znak da je vrijeme da se povuče, Izetbegović je odgovorio da ne tumači tako ovaj rezultat: bitno je, veli, da je SDA pobijedila i da će on raditi onako kako kažu organi stranke. Kazao je to samouvjereno, čime je pokazao da je samo 80 % podrške koju je dobio od baze SDA, iz drugog ugla gledano, čak 80%.
Izetbegović protiv Tihića
Da poraz predsjednika SDA u utrci za Predsjedništvo ne znači automatski gubitak povjerenja i pozicije u stranci pokazuje ranija praksa, tačnije slučaj Sulejmana Tihića.
Tihić je 2006. pretrpio težak poraz od Harisa Silajdžića, a pri tome je dobio samo 153 hiljade glasova, a njegova SDA čak 217 hiljada. Dakle, Tihić je dobio samo 70 % glasova stranke, što je znatno manje od onog što je jučer dobio Izetbegović.
Pa uprkos tome, Tihić je ostao na čelu stranke. Javili su se unutrašnji pritisci, ali Tihić je iskontrolisao stvari.
Premda je, ostavši predsjednik SDA, zadržao političku moć, Tihić nakon poraza od Silajdžića više nikad nije imao onu snagu kao u vrijeme od 2002. do 2006, kada je istovremeno bio i bošnjački član Predsjedništva i predsjednik vladajuće SDA.
Uz to, Tihić nakon izbora poraza od Silajdžića dobija unutarstranačku konkurenciju u vidu Bakira Izetbegovića, Šefika Džaferovića i nekih utjecajnih kantonalnih organizacija. Poraz u utrci za Predsjedništvo nije ostao bez posljedica.
Istina, na kongresu 2009, Tihić uspijeva osigurati reizbor za predsjednika SDA, ali već iduće godine je Bakir Izetbegović, a ne više Tihić, kandidat SDA za Predsjedništvo.
A zatim je 2013. podjela moći u stranci i formalizirana, tako što je Tihić izabran za predsjednika stranke, a Izetbegović za njegovog zamjenika. Već iduće godine, nakon Tihićevih zdravstvenih problema i povlačenja, Izetbegović de facto preuzima vodstvo u stranci.
Kadrovi koji odlaze i ne bore se
Dakle, od 2006. do 2014, Tihić je u liku Izetbegovića imao konkurenta, a stranka je time dobila najprije potencijalnog, a kasnije i faktičnog novog čelnika.
Uprkos tenzijama i unutarstranačkoj nestabilnosti, koju je izazivalo natjecanje Tihićeve i Izetbegovićeve struje, pokazalo se da je ta dinamika dobra za SDA, te da joj je olakšala tranziciju, kada se Tihić morao povući. Stranka nije iznenada ostala obezglavljena odlaskom predsjednika.
Danas SDA nema takvu dinamiku, nema taj demokratsko-tranzicijski potencijal. Od 2006. do 2014. se znalo da Bakir Izetbegović hoće i može preuzeti SDA kada Tihić ode. A za koga se danas može reći da je Izetbegoviću ono što je on bio Tihiću? Ni za kog.
S obzirom na izuzetno dobar rezultat SDA na jučerašnjim izborima, Izetbegović relativno lako može, ako formira vlast, sačuvati poziciju u SDA, jer ima čak 80 % povjerenja stranačke baze. Ali njegov predstojeći mandat neće biti uspješan, ako se u SDA ne stvori nova tenzija. Naročito, ako imamo u vidu da Izetbegović ima 70 godina i da će do kraja mandata imati 74, što je isto koliko je imao Alija Izetbegović kad se povukao iz Predsjedništva i s čela SDA.
Brojni kadrovi SDA koji su imali potencijal da postanu predsjednici stranke su se, u proteklim godinama bunili, ali su svi napuštali SDA: Elmedin Konaković, Adil Osmanović, Denis Zvizdić, Semir Efendić itd. Odlučivši se na odlazak, svi su oni pokazali da ipak nisu dorasli da postanu čelnici SDA. Nestrpljivost, nelojalnost i pretjerana ambicija su se pokazale jačim.
Kombinacija lojalnosti i natjecanja
Bakir Izetbegović je 2009. gubio u utrci za predsjednika SDA, ali nije napustio stranku, kao ni 2013. kad se morao pomiriti s novim izborom Tihića za predsjednika stranke. Dakle, mladi Izetbegović je osam godina čekao, zapravo – borio se. I osam godina je bio na čelu frakcije u SDA, koja je ujedno bila snažan potencijal i slika budućnosti SDA. Sada SDA nema takve, jasno vidljive frakcije, niti putem nje slike svoje budućnosti.
Ta kombinacija lojalnosti stranci, ali i natjecanja, pa čak i pobune s mjerom - dakle trezvene pobune - pokazala se načinom obnavljanja snage SDA. Tihić je u Izetbegoviću imao konkurenta, ali i saradnika, pa stoga i prirodnog nasljednika. Zahvaljujući takvoj internoj dinamici, SDA je dokazivala da jedina ima istinsku unutrašnju demokratičnost, za razliku od naoko stabilnih, posve mirnih, a zapravo beživotnih organizacija poput SDP-a, SzBiH, SBB-a, DF-a, Naše stranke itd.
Kao što je sinoć priznao i sam Denis Bećirović: Bakir Izetbegović nije bilo kakav protukandidat, već historijska ličnost. Ali nakon još jednog poraza u utrci za Predsjedništvo, Izetbegović je izgubio onu snagu koju je imao nakon 2014. kada je istovremeno bio i bošnjački član Predsjedništva u drugom mandatu i predsjednik vladajuće stranke. Prema tome, uprkos snazi SDA, on sada ulazi u onu silaznu fazu u kojoj je Tihić bio nakon 2006. U takvoj situaciji, potrebno mu je da ima stranci lojalnog, ali autonomnog takmaca, kakav je sam bio Tihiću.
Slikovito kazano, Bakiru je potreban Bakir.
