AP: Bosanska iskustva za pravdu u Ukrajini. Krv, znoj i suze

Ramulić još uvijek ne zna gdje su posmrtni ostaci njegovog brata niti ko ga je tačno ubio i kako, ali sudske presude, od kojih je neke pomagao u donošenju, "jesu najvrednije što imamo, jer je istina zasnovana na dokazima ne može se zauvijek zanemariti i poricati".

U ranijem životu Munira Subašić, prije rata, bila je trgovkinja, supruga i majka dva sina. Ništa je nije pripremilo za ono što će postati nakon što je izgubila muža i sina u masakru u Srebrenici 1995. godine u kojem je poginulo 8.000 muškaraca i dječaka. Bila je to jedina epizoda bosanskog rata koja je pravno definirana kao genocid.

U neumornom traganju za nestalim najmilijima, Subašić i niz drugih žena osnovale su organizaciju Majke Srebrenice i ušle u ulične proteste i druge direktne akcije kako bi ostale u javnosti i zahtijevale da se pronađu masovne grobnice, identificirani ostaci a odgovorni za masakr privedeni pravdi. Do danas je pronađeno gotovo 90 posto prijavljenih nestalih u padu Srebrenice.

"Znali smo imena ubica, prikupljali smo ih i dijelili informacije sa tužiocima, obilazili smo svaku masovnu grobnicu, tražili informacije o tome gdje bi drugi mogli biti. Svima smo disali za vratom, tražili pravdu", kazala je Subašić.

"Majke Ukrajine će morati da učine isto", dodala je ona.

Subašić je, zajedno sa desetinama drugih, svjedočila pred Tribunalom UN-a za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju, pomažući u stavljanju iza rešetaka blizu 50 ratnih zvaničnika bosanskih Srba, koji su zajedno osuđeni na preko 700 godina zatvora.

Međutim, da bi došle do toga, Subašić i druge žene Srebrenice morale su prevladati bol stalnog suočavanja sa ljudima "koji su pokušavali sakriti da su naša djeca ikada postojala, koji su u suštini tvrdili da nikada nismo majke, da nikada nikoga nismo rađale".

"Rusko poricanje masakra koje njeni vojnici sada čine u Ukrajini mi zvuči isto kao i poricanje genocida u Srebrenici", rekla je Subašić. "Ali ako preživjeli budu uporni, istina će pobijediti".

Što se tiče apsolutne pravde, ona je u Bosni i Hercegovini i dalje nedostižna. Bosanski rat je ubio 100.000 ljudi, većinom civila, a više od 2 miliona, ili više od polovine stanovništva zemlje, protjerano je iz svojih domova. Tri decenije od početka, oko 7.000 ratnih nestalih i dalje se ne zna gdje su, a bosanskohercegovačko pravosuđe ima zaostatak od preko 500 neriješenih predmeta ratnih zločina, koji uključuju oko 4.500 osumnjičenih. Kako godine prolaze, a svjedoci i osumnjičeni stare, obolijevaju ili umiru, mnogi slučajevi koji ostaju otvoreni vjerovatno nikada neće doći do suđenja.

Jasminka Džumhur, bosanska ombudsmanka za ljudska prava, prošlog mjeseca je imenovana od strane Vijeća UN-a za ljudska prava za člana tročlane komisije za istraživanje mogućih kršenja ljudskih prava tokom ruske invazije na Ukrajinu.

"Veoma je važno da iz iskustva znamo koje su informacije važne za utvrđivanje dokaza o kršenju ljudskih prava i humanitarnog prava i koje činjenice kasnije mogu pomoći nadležnim pravosudnim organima da dokažu individualnu krivičnu odgovornost za ovakva kršenja", rekla je Džumhur.

"Komisija nije tijelo koje utvrđuje krivičnu odgovornost za moguće kršenje ljudskih prava i ratne zločine (u Ukrajini), već je to mehanizam za prikupljanje činjenica koje mogu pomoći u utvrđivanju individualne krivične odgovornosti", dodala je ona.

Ipak, Džumhur je upozorila da je za osobe koje su preživjele kršenja ljudskih prava i moguće ratne zločine u Ukrajini važno da shvate "da će njihov put do pravde biti dug i neizvjestan, da će od njih zahtijevati mnogo žrtava i da je malo vjerovatno da će na tom putu pronaći mnogo saveznika" koji će biti jednako kao i oni posvećeni potrazi za istinom.