Među onih šest osoba čiji će posmrtni ostaci biti ukopani u mezarju Veljaci u ponedjeljak nalaze se i posmrtni ostaci šestomjesečne bebe i njene majke. Zar je ta beba "ubijala Srbe u Bratuncu"?
Piše: Almasa Hadžić
Među šest bošnjačkih žrtava ubijenih 1992. godine, čiji će posmrtni ostaci biti ukopani u ponedjeljak u šehidskom mezarju Veljaci u Bratuncu, nalaze se i posmrtni ostaci Hamdije Salkića iz sela Hranča brata Ramiza Salkića poslanika u Narodnoj skupštini Rs-a.
Ramiz je ovih dana pristao govoriti o ratnoj golgoti svoje porodice i o tome kako se sa braćom Ahmetom i Hamdijom, našao u grupi zarobljenika iz njegovog sela, koji su kasnije odvedeni u zloglasni logor u školi "Vuk Karadžić" u Bratuncu.
"I danas pamtim svaki detalj života iz vremena početka agresije. Imao sam 18 godina kada sam u maju 1992. godine, sa braćom Ahmetom i Hamdijom zarobljen i odveden u zloglasni bratunački logor u kome su mučeni i ubijani mnogi bošnjački zarobljenici" .
Nikad, priča Ramiz u razgovoru za Politicki.ba, neće zaboraviti prizor kada je, dok su lokalni zločinci vodili grupu zarobljenika prema Bratuncu u kojoj su se nalazili on i njegova dva brata "prolazeći pored Mušanove kuće" kaže, nekoliko metara od magistralnog puta, ugledao tijela ubijenog mu oca Hameda i rođaka Džemala.
"Otac je ležao na leđima, a na vunenom džemperu koji je imao na sebi bili su tragovi krvi. Pokušao sam mu prići, ali su me spriječili ljudi koji su bili u našoj grupi. Na njemu sako na kome stoji oznaka "obezbjeđenje", ustvari bio je to dio uniforme koju je nosio kao radnik obezbjeđenja u jednoj lokalnoj firmi", priča Ramiz prisjećajući se, posebno, trenutaka kad se sa svojom braćom obreo na ulazu u dvorište škole "Vuk Karadžić".
"Nikada tu sliku neću zaboraviti. Ispred glavnog ulaza na koji su svojevremeno ulazili nastavnici, postrojili su nas u vrstu i to na stepenicama, upravo na mjestu gdje smo se koju godinu ranije, kao učenici, postrojavali za grupno fotografisanje za školsku uspomenu.
Na taj ulaz se ulazilo i u filskuturnu salu...Kad smo došli u školsko dvorite, tamo gdje smo se kao djeca okupljali u redove čekajući da uđemo u školu, nakon onog što sam vidio pomislio sam u sebi "moj babo, lijepa li je smrt metkom".
Dočekao ih je, kaže, stravičan prizor. U jednom dijelu dvorišta bila su nabacana tijela mrtvh ljudi jednih na druge, dok su u drughom dijelu tukli nekoga od zarobljenika. Krv je tekla, sjeća se, na sve strane.
"U filskuturnu salu su nas uvodili u grupama. Dok smo čekali na ulazak, neke ljude su već iznosili iz sale. Ja sam bio u grupi sa bratom Hamdijom, dok je u grupi prije nas ušao naš stariji brat Ahmet. Kasnije sam saznao da je ubrzo po ulasku u salu i ubijen. Moguće je da je i on bio u onoj gomili mrtvaca koje sam vidio u školskom dvorištu dok smo ulazili u filskuturnu salu", prisjeća se Salkić stravičnih prizora premlaćivanja i ubijanja zarobljenika u školi "Vuk Karadžić" u Bratuncu.
Sjeća se premlaćivanja do smrti jednog zarobljenika u dijelu sale gdje su nekad, kaže vježbali košarku.
"Pucaju čovjeku u nogu i naređuju mu da ustane. On ne može. Pucaju mu u drugu nogu i opet naređuju da ustane. Čovjek hropti, izobličen od udaraca, krvari. Kada su završili s tim čovjekom, okrenuše se prema meni, ja strepim, mislim sad sam na redu.
Veli mi jedan od tih batinaša "ti mali" i kako je izgovorio te dvije riječi, drugi me je već udario nečim što je izgledalo kao guma ili kabal, ne znam, na čijem je kraju bilo puno čvorova koji su formirali grudvu odnosno veliki čvor. Od snažnog udarca u lijevo oko, pomislio sam da sam ostao bez oka, gubim svijest.
Taj udarac ostavio mi je trajne zdravstvene posljedice", prisjeća se Salkić.
Nije, kaže, vidio koliko je mučen i kako je ubijen njegov brat Ahmet koji je tada imao 28 godina, ali se sjeća kako je mučen brat mu Hamdija čiji će posmrtni ostaci biti ukopani u ponedjeljak u mezarju Veljaci.
"Gledaš kako ti muče i premlaćuju brata, a nemoćan si da bilo šta učiniš. Udarali su ga nekom metalnom cijevi koja se koristila za razvođenje vode po kućama.
I danas se pitam koja količina zla mora postojati u čovjeku pa da onako krvnički, najprije muče, a potom ubijaju potpuno nevine ljude. Bezbroj puta sam se pitao pa zar smo mi živjeli sa takvim ljudima.
Te mučitelje smo, uglavnom, znali po nadimcima. Ulazili bi svakodnevno u salu, pucali. Među čuvarima prepoznao sam školskog druga mog brata Hamdije. Oni stariji logoraši koji su radili u bratunačkim firmama oni su prepoznavali mnoge nekadašnje kolege koji su "opsluživali" logor".
Kada su im saopćili da će ići u razmjenu, mnogi logoraši, pa i on sam, prisjeća se Salkić, pomislili su da konačno dolazi kraj njihovim mukam.
Sjeća se da su potrpani u kamione sa ceradama ispod kojih se teško disalo, vozili su ih, kaže putevima koje nisu poznavali, niti su znali gdje idu.
"Sjećam se da sam kroz malo otvorenu ceradu koju su srpski vojnici uskoro skinuli vidio kapiju na kojoj je bila velika petokraka. Pretpostavio sam da je to neka kasarna. Tu smo ostali možda pola dana. Čuli su se razgovori da nema ništa od razmjene, da je propala i da idemo na Pale.
Kad su nas nakon izvjesnog vremena dovezli na Pale, dočekali su nas naoružani ljudi. Otvorili su ceradu i rekli da povadmo pertle i kaiševe jer s tim ne možemo ući unutra. Među tim naoružanim ljudima prepoznao sam jednog mog komšiju Srbina, nisam mogao da vjerujem da je postao to što jeste...".
Kaže da je teško ispričati sve šta su logoraši, među kojima je bio i on i brat mu Hamdija, proživjeli za vrijeme boravka u logorima u Bratuncu i kasnije na Palama, te dok su kamionima voženi kroz sela koja je držala srpska vojska, idući prema mjestu razmjene.
"Sjećam se da su nas vozili nekim šumskim putevima. Ostao mi je u opamćenju osjećaj sreće dok je kamion u kome sam se nalazio prolazio kroz Srednje, ispod podvožnjaka ugledao sam džamiju koju do tada nisu bili srušili. Danas kad prolazium putem prema Sarajevu uvijek se sjetim tih trenutaka.
Dolaskom u Srednje, pomislio sam da smo došli na slobodnu teritoriju. Međutim, tu je kamion napravio polukrug i skrenuo za Ilijaš. Došli smo pred Željezaru... Čuli smo galamu, neki govore da nas treba spaliti u Željezari, dok su drugi govorili da nas treba pobiti i slično... Kamion je ipak nastavio dalje. Prebačeni smo u naselje Vratnica, gdje nam je rečeno da siđemno s kamiona i idemo... Znam da smo došli u Lješevo, a nakon toga autobusima prebačeni u Visoko gdje su nas mještani dočekali kao najrođenije.
Bilo nas je više od 400. Kasnije smo saznali da je do razmjene došlo nakon zarobljavanja visokih srpskih oficira i vojnika od strane branitelja Sarajeva, te da je za njihovu slobodu srpska komanda pristala na puštanje zarobljenika iz škole u Bratuncu. Možete zamisliti o kakvim važnim srpskim zlikovcima se radilo", sjeća se Ramiz.
Ramiza i rođaka mu Fahru, koji je bio teško pretučen u logoru na Palama, u Visokom je, priča Ramiz, primila porodica Hasiba Ašćelića u kojoj je ostao sve do polovine 1993. godine, kada je uspio da se prebaci za Tuzlu gdje su mu bili majka i mlađi brat.
Dobrotu i pažnju te porodice, kao i, uopće, naroda iz Visokog, kaže nikada ne može zaboraviti.
"Hamdija je, nakon razmjene u Visokom, odlučio da sa grupom Bratunčana krene prema Sarajevu. Došli su do Ahatovića gdje su, nakon nekoliko dana boravka, prilikom napada srpske vojske na Ahatoviće, zarobljeni i odvedeni u logor nedaleko od Ilijaša. U tom logoru je Hamdija i ubijen.
Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici na području Ilijaša, a identifikovani su u avgustu prošle godine i bit će ukopani u ponedjeljak u šehidskom mezarju Veljaci, tamo gdje su ukopani i posmrtni ostaci oca nam Hameda i brata Ahmeta.
Inače, i očevi i Ahmetovi posmrtni ostaci pronađeni su u grobnici Blječeva i ukopani su u Veljacima 2004.godine", ispričao je za Politicki.ba Ramiz Salkić.
Salkić nam je ispričao da je iza Ahmeta ostalo pet sinova, starosti ispod deset godina, i da su se njih četvorica, skupa sa majkom vratili u rodnu Hranču, dok se jedan njihov brat nalazi u SAD-u.
"Meni niko danas ne može govoriti šta je bilo tokom agresije na moju zemlju, ko je koga napao, ko je kome činio zlo. Dok živim širit ću istinu o onome šta sam preživio, šta sam vidio, kojim zločinima sam svjedočio.
Među onih šest osoba čiji će posmrtni ostaci biti ukopani u mezarju Veljaci u ponedjeljak nalaze se i posmrtni ostaci šestomjesečne bebe i njene majke. Zar je ta beba "ubijala Srbe u Bratuncu" kako su počinitelji zločina nad bratunačkim Bošnjacima govorili dok su nas zarobljavali, mučili i ubijali u bratunačkim i drugim logorima, pravdajući gnusne zločine koje su činili?", ističe Ramiz.
Zločine nad Bošnjacima Bratunca počinili su, mahom, domaći pripadnici srpskog naroda, ali i mnogobrojni pripadnici navodnih paravojnih jedinica, ustvari jedinica koje su bile pod direktnom kontrolom SDB-a Srbije i JNA.
"Svaki logoraš zna ko ga je od lokalne policije uhapsio i odveo u logor. Neki su otišli u penziju, a da nisu odgovarali za zločine koje su počinili, a neki su, opet, nastavili obavljati policijsku službu. I danas srećemo svoje mučitelje", navodi Salkić.
