Piše: Damir Rastoder
Na putu za Sankt Peterburg Milorad Dodik je svratio u Istanbul.
Prvo, iz praktičnih razloga, jer se do rodnog mjesta Vladimira Putina može najlakše i najbrže preko najpoznatijeg turskog grada, drugo, kada je već tamo, što se ne bi vidio sa svojim prijateljima iz političkog vrha Turske. I naravno, sa odabranim biznismenima.
Dodik još jedino u Moskvi, Budimpešti i zvaničnoj Ankari može biti tretiran kao važna politička ličnost.
To svakako puno više govori o vanjskoj politici današnje Turske nego o Dodiku.
Ako o politici uopće možemo i govoriti.
Slika bratskog zagrljaja Mevluta Cavusoglua i Milorada Dodika ostat će paradigma jednog vremena i ponašanja koje izlazi iz okvira državnog pragmatizma i prelazi u svojevrsno beščašće i licemjerstvo.
Primati na ovakav način najvećeg negatora genocida i mrzitelja Bošnjaka, pa i svega islamskog, može samo politički potkapacitirana, elementarno neosjetljiva ličnost, ili neko ko to radi iz trgovačko-lukrativnih razloga.
U trenucima kada je Dodik satjeran u ćošak, međunarodno izoliran, pod sankcijama SAD i Velike Britanije, sa pravom proskribiran kao ruski čovjek, Turska i Cavusoglu, naivno vjeruju da mogu pripitomiti "divlju zvijer", tako što će održavati više nego prisnu komunikaciju, a posebno ukoliko joj permanentno hranite sujetu. I bit će uspješni u tome jednako kao i u posredovanju između Kijeva i Moskve.
Dodik je vjerovatno oduševljen turskim balansiranjem u ruskom napadu na Ukrajinu, a posebno turskim vetom na prijem Švedske i Finske u NATO.
