"Život je previše kratak da ga provedemo u mržnji, patnji, lošem životu i strahu. I zato sam otišla. Voljela bih da su oni koji su plaćeni da rade za BiH zaista i rade nešto za te ljude- danonoćno, srčano, jer se obično sve svodi na pojedince, volontere, aktiviste koji se bore. Jer naši ljudi zaslužuju bolji život".
"Ja sam Elma Oručević i imam 30 godina.
Rođena sam tik pred rat u Mostaru tako da sam prvi rođendan dočekala u izbjeglištvu u Njemačkoj. Za sebe kažem da sam Mostarka, Evropljanka jer me sve druge klasifikacije ljudi ne zanimaju", počinje svoju priču za politicki.ba.
Elma je elokventna i vješto priča svoju životnu priču.
Pitanja, potpitanja, neke novinarske intervencije, prosto su suvišne u buljuku utemeljenih riječi koje izgovara.
Iza svakog slova kojeg Elma izusti, stoji cijeli niz čvrstih argumenata...
"I upravo to me je donekle istjeralo iz Mostara. Prvi put su to bile granate, fizičko nasilje, progoni, a drugi put malo svjesnije sam odabrala odlazak zbog političkih prepucavanja, korupcije, osjećaja gušenja i nemogućnosti napretka.
Roditelji su mi divni ljudi Mostarci, koji su bili požrtvovani da i u izbjeglištvu i u teškim godinama po povratku u ratom razoreni Mostar mojoj mlađoj sestri i meni ponude donekle normalan život. U našoj kući se nikada nije pričalo o etničkim i vjerskim podjelama, za njih su svi ljudi bili ‘naši ljudi’. Dali su nam slobodu izbora da biramo škole u koje želimo ići, i uvijek nas učili da pomognemo onima kojima je teško i onima koji imaju manje nego mi/ jer i nama je nekada neko pomogao.
.jpg)
Završila sam Koledž ujedinjenog svijeta u Mostaru, muzičku školu u Mostaru, te Bachelor studij komunikologije. Tokom studija sam bila aktivna u Kancelariji za međunarodnu saradnju Univerziteta Džemal Bijedić u Mostaru, jedan kratak period i potpredsjednica Unije studenata, i članica upravnog odbora AIESEC Mostara, i polaznica programa ljudskih prava Humanity in Action. Za master studij sam se odlučila u Austriji, uz stipendiju Konrad Adenauer fondacije. Jedan semestar sam provela na Univerzitetu u Ljubljani. Nakon prakse u Evropskom parlamentu kod Jasenka Selimovića sam otišla na praksu u Los Anđeles kod kalifornijskog senatora Bena Allena uz podršku Humanity in Action fondacije.
Trenutno sam šefica kancelarije Irene Joveve, slovenske poslanice u Evropskom parlamentu u grupi Liberala. Protekli mandat Evropskog parlamenta sam zaključila kao šefica kancelarije kod Jasenka Selimovića gdje smo, uz mnoštvo drugih tema koje se tiču EU politike kao što su unutrašnje tržište EU, radili mnogo na temama zapadnog Balkana, a prvenstveno Bosne i Hercegovine. Trenutno su nam fokus mladi ljudi, zaštita okoliša, borba protiv raka, te zapadni Balkan.
Podržavam rad različitih fondacija naših mladih ljudi, finansijski ili kroz učešća na programima jer mi je bitno da osim posla kojeg imam, nađem vremena i da vratim zajednici što mi je dato. Uz to i volontiram u Belgiji jer smatram da smo svi to dužni raditi u mjestu u kojem i živimo i da pomognemo onima kojima je trenutno teže nego nama i pružimo ljudima prilike.
Iako radim u Evropskom parlamentu, puno manje govorim o politici nego što je svakodnevnica u BiH. Politika je ovdje prisutna ali u smislu da radimo za bolji život svih građana u EU i zaista tome dajemo mnogo svom vremena, angažmana i entuzijazma. 24 zvanična jezika i 27 zemalja članica i sedam političkih grupa nakon višesatnih rasprava ipak uspiju usaglasiti tekstove jer je zajedničko dobro svakome cilj. Kod nas je politika poprimila negativne konotacije (što nije ni čudno nakon svega što su naši ljudi propatili i preživjeli od istih tih ljudi).
Ne mislim da bih se ikada bavila politikom u BiH jer ne vidim kako bih mogla da promijenim jedan tako okorjeli sistem, a da ne slome moj entuzijazam i nipodaštavaju moje znanje i ambicije.
Kako nisam mogla nikada dobiti posao u BiH, mislim da je time sve rečeno. Dok vlada mediokritet, moji genijalni prijatelja su gotovo svi otišli. Ne samo da su otišli, otjerani su beznađem i poniženjima i sada prave bolja društva negdje drugo. Jer data im je šansa i jer je neko vjerovao u to što znaju i žele. Više doprinosim svom društvu i svojoj zemlji radeći ovdje gdje me cijene i gdje sam istinski sretna. Velika je razlika u ponašanju političara kod nas i u EU. Ovdje razgovaraju s vama i uvažavaju vaše ideje, idu pješke na posao bez velikih limuzina i pratnji i bahatosti, ručaju sa zaposlenima i stažistima u kantini i redovno se susreću sa predstavnicima nevladinog sektora da vide šta to bolje mogu uraditi.
Zamjeram što država tone na toliko nivoa, a ljudima i dalje serviraju priče o etničkim pitanjima. I 30 godina poslije ista pitanja pale, a to što je nezaposlenost mladih zapanjiva, što penzioneri ne mogu da prežive od penzije nakon što su radili cijeli život, do toga da pojedinci imaju vile, dvorce i naočigled svih kradu i za to bivaju nagrađeni. Zrak nas ubija, uništavamo okoliš, ekonomski tonemo, mladi odlaze, medicinski radnici odlaze a teme su i dalje iste. Život je previše kratak da ga provedemo u mržnji, patnji, lošem životu i strahu. I zato sam otišla. Voljela bih da su oni koji su plaćeni da rade za BiH zaista i rade nešto za te ljude- danonoćno, srčano, jer se obično sve svodi na pojedince, volontere, aktiviste koji se bore. Jer naši ljudi zaslužuju bolji život. Bez obzira na to kako se zvali i kojem Bogu ili univerzumu (ili nijednom) se molili".
(Ova priča je dio serijala #PonosBiH, o uspješnim mladim ljudima iz Bosne i Hercegovine. Serijal predstavlja politicki.ba uz podršku kompanije BH Telecom.)
_xs.jpg)
