Umrla je nana Kadira Hrustanović

"Ni jedan dan joj ne bi prošao bez razgovora sa mojim ocem i amidžama. To vam je sudbina srebreničkih majki, čije se duše suše od boli, od žalosti za svojim ubijenim, pa tako i duša moje nane“.

Almasa Hadžić

Na bolji svijet jutros je u Devetaku kod Lukavca, u 83. godini života preselila Kadira Hrustanović iz sela Miholjevina u Srebrenici.

Za one koji ne znaju, uz proučenu dovu poželjet će joj Allahovu milost, a za one koji znaju reći će „otišla je srebrenička majka koja je već dugo živjela na onom svijetu“.

Među ožalošćenim, na osmrtnici stoje imena njene kćerke Adile, snaha Begune, Ajše i Rabije, desetero unučadi, praunučadi...

Snahe su udovice njenih sinova Rifeta, Hajrudina i Hazima ubijenih u genocidu u Srebrenici u julu 1995. godine.

Najstariji sin joj Rifet, s kojim je prije agresije živjela u Srebrenici, u vrijeme kada je ubijen, imao je 31 godinu.

Osim sinova i supruga Ismeta, ubijeno joj je i 17 sestrića od kojih su neki imali 16, 19, 20, neki koju godinu više.

O broju ubijenih joj bližih i daljih rođaka teško je i govoriti.

Nana Kadira, nakon genocida živjela je sa najstarijom snahom Begunom i njenom djecom. Samo onaj ko je živio uz nju, može donekle riječima opisati njenu tugu, od koje je skoro pa presvisla.

„Nema dana kad nije razgovarala sa svojim sinovima, dozivala ih. I na javi i u snu, oni su bili dio njenog života, posebno u zadnjih šest, sedam godina.

Sjedi u kući i zove djecu.

Govori im da trebaju ići negdje, nekom, šta trebaju raditi.

Priča s njima o svemu što je nekad bilo.

Ustane u snu, doziva ih, pita što ne dolaze više. A onda se smiri. Jednostavno, ona je u zadnjih nekoliko godina mentalno bila na onom svijetu“, ispričao je za politicki.ba Ahmed ef. Hrustanović, sin najstarijeg Kadirinog sina Rifeta.

Snaha Beguna, supruga Rifetova, svih ovih godina brinula je o svojoj svekrvi.

Često bi je iz Devetaka kod Lukavca, gdje su se nakon agresije nastanile, odvodila u Srebrenicu gdje bi, kako nam je ispričao Ahmed, ostajale po nekoliko mjeseci.

„Svi smo mi pazili i obilazili nenu Kadiru.

Teško je bilo proniknuti u njenu psihu, a u dušu, posebno.

Dogodi se da kad sjedim pored nje ona se obraća mom ocu. Priča sa njim kao nekad dok smo živjeli u Srebrenici. A onda, odjednom, počne razgovor sa djedom Ismetom.

Ni jedan dan joj ne bi prošao bez razgovora sa mojim ocem i amidžama. To vam je sudbina srebreničkih majki, čije se duše suše od boli, od žalosti za svojim ubijenim, pa tako i duša moje nane“.

Noć uoči smrti, ispričao nam je Ahmed, nana Kadira je ponovo dozivala sina Rifeta. Zvala ga je, ali joj, po načinu kako ga je dozivala, očito, nije odgovarao.

„Majka mi je jutros ispričala kako je, dok je sinoć dozivala oca, umorna od dozivanja izgovorila „e kad si takav, kad se ne javljaš, ne vjerujem ti, nećeš mi više doći“.

I, eto, otišla je ona njemu.

Preselila je jutros negdje ispred zore, a da jeknula nije“.

Dženaza nane Kadire Hrustanović klanjat će se sutra u Čaršijskoj džamiji u Srebrenici, a ukop je u mezarju Kazani.