Duško Kornjača, optužen za zlodjela u Čajniču, mirno živi u Novom Sadu. I njemu je, kao i više od 10 drugih ratnih zločinaca, Srbija pružila utočište.
Ulica je Teskelijina u Novom Sadu. Na broju 6, na interfonu pronalazimo prezime Kornjača. Zvonim i ulazim. Kolega Laky će ostati ispred zgrade, da obavijesti “nadležne” ako se ne vratim. Stan broj 17, na posljednjem spratu pripada Kornjačama, ali na ulaznim vratima nema pločice sa njihovim prezimenom. Odmah po ulasku u zgradu uključio sam snimanje na telefonu. Zvonim i vrata se otvaraju. To je on – glavom bez brade, piše portal Istraga.ba piše portal Istraga.ba.
Duško Kornjača, lice s Interpolove potjernice, optuženik za zločine protiv čovječnosti, ratni gospodar života i smrti u Čajniču. Vječnost je, čini mi se prošla, dok sam progovorio.
“Dobar dan”, kažem učtivo čovjeku na vratima.
“Dobar dan”, odgovara domaćin.
“Jeste l’ vi Duško Kornjača”, prelazim na stvar.
“Jesam”, odgovara potvrdno.
“Ja sam Avdo Avdić, novinar iz Sarajeva”.
“Ko?”, pita Kornjača.
“Avdo Avdić, novinar iz Sarajeva”, ponavljam mu.
“Šta trebate”, pita opet.
“Trebao bih da obavim jedan razgovor s vama”, odgovaram.
“Namam ja vremena da razgovaram s vama”, kaže doktor Kornjača.
“Zašto? U bjekstvu ste”, govorim konkretnije.
“Ko ti je u bjekstvu? Ma, nisam ja u bjekstvu. Marš odavde sa vrata”, kazat će odbjegli optuženik za ratne zločine dok mi iz ruke otima telefon.
Nećete vidjeti detalje, ali na snimku još koji sekund kasnije možete čuti dio atmosfere. Telefon je završio na pločicama u stanu, poprilično polomljen. Duško je, potom, uzeo dršku metle zamahnuo prema meni. Promašio je. Koji sekund kasnije na vratima se, iz pravca stana, ukazalo još nekoliko osoba. Muškarac od nekih tridesetak godina uspio je Duška uvući u sobu. Pretpostavljam da je u pitanju Kornjača mlađi. Vrlo učtiv je čovjek, koji se izvinio zbog neugodnosti koje sam doživo. On mi je iznio pomomljen telefon. I tako je završila moja potraga za odbjeglim optuženikom za ratne zločine – doktorom Duškom Kornjačom, stoji u tekstu novinara Avde Avdića.
Cijeli tekst možete pročitati ovdje.
