"Dođem ja često ovdje pa umjesto tvog toplog zagrljaja, ja zagrlim ovaj bijeli kamen, pričam mu, kažem mu sve i bude mi na trenutak lakše, a onda se slomim, nemam odgovora. Pa naravno da nema, kamen ne priča, kamen ne grli".
Enida Selimović Mehinović imala je
imala je tri godine kada su joj četnici 1. juna 1992. godine ubili oca i
mnogobrojne članove porodice.
Pismo napisano njenom ocu, koje je
pročitala na današnjoj dženazi u Gornjoj Kalesiji, rasplakalo je mnoge.
Emotivno, ali istinito.
„Moje ime je Enida, kćerka sam Hasana Selimovića koji je ubijen 1. juna
1992. godine.
Unuka sam Safeta Selimovića koji je
ubijen 1. juna 1992. godine.
Bratična sam Agana, Avdije, Huseina
i Alije koji su ubijeni 1. juna 1992. godine.
Amidžična sam Emira i Amira koji su
ubijeni 1. juna 1992. godine.
Ovo je samo mali dio moje porodice,
a bilo ih je mnogo.
A mnogo je, babo moj, i druge
djece, nisam sama. Puno nas je ostalo bez oca, djeda, brata, sestre, sina,
kćeri. Oni su sad svi s tobom.
Znaš, prođe 29 godina, dugih godina
kako te nema, kako su te krvnički ubili, kako su mi te oteli, odveli, uzeli.
Toliko godina ja nemam koga zvati
babom.
Dođem ja često ovdje pa umjesto
tvog toplog zagrljaja, ja zagrlim ovaj bijeli kamen, pričam mu, kažem mu sve i
bude mi na trenutak lakše, a onda se slomim, nemam odgovora. Pa naravno da
nema, kamen ne priča, kamen ne grli.
Ovdje sam ti svoju djecu dovela,
tvoje unuke Aminu i Ali Mehmeda. Ovdje baš na ovom mjestu si ih upoznao.
Ali ovdje trči i igra se i čeka
tebe, jer svaki put kad krenemo, ja mu kažem da idemo tebi. I onda čeka da te
upozna, a ja, ja te ne mogu vratiti, nemam tu snagu.
Teško je bilo rasti bez tebe i još
uvijek je teško.
Ja ne znam kako je bilo biti
dijete, imati sretno i razigrano djetinjstvo, ne znam, jer je prošlo u borbi za
život. Morali smo brzo odrasti, morali smo biti jaki, morali smo, babo, zbog Nje,
da je ne slomimo.
Danima nije jela, spavala, ali
izvela nas je na pravi put. Znaš ti nju, ona je jaka, plače krišom da je ne
vidimo, ali oči njene ne lažu, tužna je, boli je.
Teško je gledati drugu djecu sa
očevima, a ja tebe nemam. Nemam tvoje ruke da stisnu moju.
Velika je ova moja bol, a nije samo
moja. Ljutnja mi je nekad i veća jer oni što su te ubili, ubili su još na
hiljade, zbog imena, zbog toga što ste bili muslimani.
Ti isti su živi, hodaju ulicama
grada Zvornika, grada u kojem sam se ja rodila, mog grada. Njima život nije
stao, oni žive, smiju se, na slobodi su, a ne bi smjeli biti.
Ubjeđuju me da imamo pravosuđe u
Bosni, a ja ga ne vidim, zakazalo je, neće, ne želi, nema osjećaja.
Sramota me, sramota me svakog ovog
bijelog kamena pojedinačno, jer niko ne odgovara za ono što se vama desilo.
Sramota me jer nam nije dovoljno stalo
da pravda bude zadovoljena.
Mi smo mali da pravdu uzimamo u
svoje ruke, a oni koji to mogu, neće, ne
trude se.
Ovdje ti obećavam – dočekat ću ja
pravdu, dočekat će je moja djeca, naša djeca, dužni smo vam. To je naša
obaveza.
Dođe još jedan 1. juni, a nije samo
prvi – svaki je dan tuga, ljutnja, bol, razočarenje. Nekad ne znam ni sama šta
osjećam.
29 godina prođe, čitav jedan život.
Imao si koju godinu više kad su te ubili, imao si babo onoliko godina koliko im
imam ja danas“.
.JPG)
