Aida Krehić: Djela, ne velika obećanja

Ja sam Aida Krehić, kandidatkinja na izborima za Skupštinu Hercegovačko-neretvanskog kantona pod rednim brojem 5. Svoju kandidaturu vidim kao priliku da iskustvo koje sam stekla kroz obrazovanje, rad u privatnom sektoru i današnji angažman u javnoj upravi pretvorim u konkretan politički rad usmjeren na ljude i sredine u kojima žive.

Rođena sam u Čapljini, gdje sam završila osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, a fakultetsko obrazovanje iz industrijskog dizajna stekla sam u Italiji. Nakon povratka u Hercegovinu radila sam u različitim oblastima – od domaćih kompanija Belissima i Hertex, preko rada u jezičkoj školi, do marketinga i digitalnih rješenja u Advisti.

Danas radim kao savjetnica ministra u Ministarstvu privrede i ekonomije.

Majka sam dvoje djece, a upravo mi je majčinstvo dodatno promijenilo pogled na život, odgovornost i budućnost.

Kada ste majka, drugačije gledate na sve. Ne razmišljate samo o tome šta se dešava danas, nego i o tome u kakvoj ćemo sredini živjeti za deset ili dvadeset godina i kakvu ćemo budućnost ostaviti svojoj djeci. Svaka odluka dobija dodatnu težinu kada znate da će njene posljedice osjetiti i generacije koje dolaze.

Upravo mi je različito profesionalno iskustvo, ali i životna uloga majke, pokazalo da se problemi najbolje razumiju kada ih posmatramo iz više uglova.

Nisam cijeli život bila u politici i ne želim se predstavljati kao neko ko ima odgovor na svako pitanje. Ali jesam radila u različitim sredinama i znam koliko jedna dobra ideja znači kada je pokušate pretvoriti u konkretan rezultat. Isto tako znam koliko dobra ideja može ostati samo ideja ako nema podrške i ako institucije ne urade svoj dio posla.

Zbog toga svoju kandidaturu ne želim graditi na velikim obećanjima.

Moja poruka je jednostavna: djela, ne velika obećanja.

Mislim da su ljudi već dovoljno puta slušali velika obećanja. Ne želim im obećavati ono što nije realno. Želim govoriti o stvarima koje možemo konkretno napraviti i za koje možemo odgovarati.

Jedna od tema koju posebno ističem jeste pametnije korištenje javnog novca.

Ljudi žele znati gdje ide njihov novac i zašto se nešto plaća. Mislim da javni novac mora biti vidljiviji i pametnije korišten. Ne govorim samo o tome da treba manje trošiti. Govorim o tome da treba odgovornije trošiti i da iza svakog utrošenog novca treba stajati neki rezultat.

Za mene građani ne bi trebali biti primorani da budu eksperti za budžet kako bi razumjeli gdje njihov novac odlazi.

Ako se nešto finansira javnim novcem, onda građani imaju pravo znati zašto se finansira, koliko košta i šta su za taj novac dobili. To je jednostavno pitanje odgovornosti.

Druga tema koju posebno izdvaja jeste stvaranje jednakih prilika za manje sredine.

HNK, smatram, ne smije biti prostor u kojem se razvoj podrazumijeva samo za najveće urbano središte.

Ako živite u manjoj sredini, ne smijete imati osjećaj da ste manje važni samo zato što niste u Mostaru. Imamo Čapljinu, Stolac, Neum, Jablanicu, Konjic i druga mjesta koja imaju svoje ljude, svoje ideje i svoje potencijale. Ne trebaju svi imati iste projekte, ali trebaju imati jednake prilike da razvijaju ono što je specifično za njih.

Upravo u različitosti HNK-a vidim jednu od njegovih najvećih prednosti.

Turizam, poljoprivreda, domaća proizvodnja, prirodni potencijali, mali biznisi i kreativne industrije, smatram, ne bi trebali biti posmatrani kao odvojene priče.

Imamo mnogo toga što možemo ponuditi. Ali nije dovoljno samo imati potencijal. Moramo ga znati povezati. Domaći proizvođač treba imati pristup tržištu. Turizam treba uključivati lokalne proizvode i manje sredine. Mladi čovjek treba imati mogućnost da svoju ideju pretvori u posao. Tu vidim prostor za konkretnu politiku.

Moje obrazovanje iz industrijskog dizajna dodatno je oblikovalo takav način razmišljanja.

Industrijski dizajn me naučio da dobra ideja sama po sebi nije dovoljna. Ona mora postati proizvod, proizvod mora pronaći svoje tržište, a iza toga dolaze ljudi, radna mjesta i razvoj. Mislim da na sličan način možemo razmišljati i o našim sredinama.

Posebno mjesto u mom razmišljanju zauzimaju mladi.

Smatram da se odlazak mladih ne može zaustaviti parolama niti pozivima da ostanu.

Ne možemo mladom čovjeku samo reći: ostani. Moramo mu dati razlog da ostane. To znači priliku za posao, podršku ako želi pokrenuti nešto svoje i osjećaj da može planirati budućnost ovdje. Ne možemo obećati da niko neće otići, ali možemo raditi na tome da odlazak ne bude jedina opcija.

Kao članica Socijaldemokratske partije, svoju kandidaturu vidim i kao nastavak politike iza koje već postoje konkretni rezultati.

Lako je biti članica SDP-a kada iza sebe možete pokazati šta je urađeno. Ne želim govoriti samo o tome šta ćemo napraviti sutra. Socijaldemokratska partija je već pokazala da politika može značiti konkretne stvari za ljude.

Posebno mi je važan SDP Čapljina. U posljednje dvije godine uradili smo dosta toga na realizaciji projekata sa federalnog nivoa, ali smo istovremeno radili i na tome da kao Gradski odbor budemo jači, organizovaniji i prisutniji među ljudima.

Meni je to važno jer sam iz Čapljine. Želim da se vidi da politika nije samo ono što se govori pred izbore. Kada radite, kada povezujete lokalni i federalni nivo i kada imate ljude koji su spremni preuzeti odgovornost, onda se mogu napraviti konkretni pomaci.

Upravo zato za mene članstvo u SDP-u nije samo pitanje političke pripadnosti.

Ako već govorimo o politici, onda želim biti dio politike koja se može pokazati kroz rezultate. Zato mi je važna poruka – djela, ne velika obećanja.

Takav pristup želim primijeniti i na vlastiti politički angažman.

Ne govorim o tome da se HNK može promijeniti preko noći, niti da jedan čovjek može riješiti sve probleme.

Govorim o konkretnim koracima.

O odgovornijem korištenju javnog novca. O jednakim prilikama za manje sredine. O stvaranju prostora za mlade ljude, poduzetnike i one koji svoje ideje žele realizovati upravo ovdje.

Ne želim ljudima govoriti da ću riješiti sve probleme. To nije realno. Ali mogu obećati da ću se zalagati za stvari o kojima govorim i da ću biti odgovorna za ono što zastupam.

Za mene bi politika trebala biti mnogo jednostavnija nego što je danas predstavljamo.

Na kraju, građanina ne zanima koliko smo lijepo nešto rekli. Zanima ga šta se promijenilo. Da li je dobio novu priliku, da li je njegova sredina dobila podršku, da li se njegov novac koristi odgovorno i da li njegovo dijete ovdje može vidjeti svoju budućnost.

Upravo zato svoju kandidaturu ne želim predstaviti kao obećanje da će se preko noći promijeniti cijeli HNK.

Više je vidim kao priliku da se ono što već postoji počne bolje koristiti, da se dobre ideje pretvore u konkretne rezultate i da ljudi iz svih dijelova kantona imaju priliku učestvovati u njegovom razvoju.

Mislim da građani više ne traže velike riječi. Traže da neko uradi ono što je rekao. Zato je moj pristup jednostavan: manje velikih obećanja, a više konkretnog rada. Jer na kraju, politika vrijedi onoliko koliko je ljudi mogu osjetiti u svom svakodnevnom životu.