U Turskoj je za mnoge građane jedna od dobrih strana Ramazana to što je tada dozvoljena slobodna posjeta zatvorenicima.
Silivri, zatvor nadomak Istanbula, najveća je kaznionica Evrope. Beznadežno je pretrpan političkim i drugim zatvorenicima. Odnedavno je tamo i gradonačlenik Istanbula Ekrem Imamoglu.
U Turskoj je za mnoge građane jedna od dobrih strana Ramazana to što je tada dozvoljena slobodna posjeta zatvorenicima.
Tu priliku iskoristio je i gradonačelnik Izmira, Džemil Tugaj, da posjeti kolegu i prijatelja, smijenjenog gradonačelnika Istanbula Ekrema Imamoglua, u zloglasnom zatvoru Silivri.
On nipošto nije jedini "politički" zatvorenik u tom Erdoganovom (predsjednik Turske Redžep Tajip) zatvoru, što je Tugaja navelo na zaključak da "buduća politika Turske leži u ćelijama tog zatvora".
Čak i oni koji znaju da je taj relativno novi zatvor – otvoren 2008. – najveći u cijeloj Evropi, ostaju zaprepašćeni kada ga zaista i vide.
Prostire se na više od milion kvadratnih metara – to je kao 120 fudbalskih igrališta. Ima deset zatvorskih kompleksa, ali i bolnicu i više sudnica.
Nalazi se zabačeno, sedamdesetak kilometara od Istanbula, i zapravo je apsurdno što je taj zatvor geografski bliži Evropi nego mnogi gradovi Turske.
Ali to znači da je u zatvorskom kompleksu moralo da se izgradi i oko 500 stanova za službenike, vrtić i škola za njihovu djecu, tržni centar...
Uzaludni protest mještana
Iako svi, ne samo u Turskoj, taj ogroman logor znaju kao Silivri, on se zapravo više ne zove tako. Ime je dobio po obližnjem mjestu na Mramornom moru, koje je bilo poznato po obali i jogurtu i drugim specijalitetima tog plodnog područja.
Ali od omiljenog izletišta građana Istanbula, Silivri se sa ovim zatvorom pretvorio u pojam užasa i državne represije. Godine 2022. građani i gradske vlasti Silivrija uspjeli su da isposluju da se zatvor zvanično zove "Pravosudna ustanova Marmara", ali narod ga još zove kako ga je zvao.
Erdoganov režim trpa u zatvor sve koji mu nisu po volji: osim turskog gradonačelnika, Silivri je prisilno boravište čitavog niza poznatih ličnosti u Turskoj.
Tamo je od 2017. i "turski Šoroš", mecena Osman Kavala, lider desničarske populističke stranke Umit Ozdag, narodni poslanik Radničke partije (TIP) Džan Atalaj, ugledni urbanista Tajfun Kahraman, rediteljka Čigdem Mater, kulturna radnica Ajše Barim...
I mnogi stranci su osjetili "gostoprimstvo" Erdoganovog režima u Silivriju: njemački aktivista Peter Štojdtner, novinar lista Velt Deniz Judžel...
"Nema dovoljno kreveta"
Kada se tim "političkim" pridodaju i "obični" kriminalci, to znači da su turski zatvori potpuno pretrpani: prema podacima međunarodne Institucije za nadzor kaznenih ustanova, u 265 zatvora u Turskoj trenutno se nalazi oko 300.000 zatvorenika.
Tako je i Silivri bio sagrađen za oko 11.000 osuđenika, ali je ponekad u njemu bilo i po 23.000.
Kako svjedoči turska aktivistkinja za ljudska prava, Šebnem Korur Finčandži, to znači da su uslovi za zatvorenike postali još gori: zatvorske kuhinje nisu u stanju da pripreme dovoljno obroka za toliki broj zatvorenika, nema dovoljno ni vode ni prilika za ličnu higijenu, nije moguća ni zdravstvena njega za sve zatvorenike.
"U prepunim zatvorima se dešava da zatvorenici povremeno moraju da spavaju u smjenama jer nema ni dovoljno kreveta", svjedoči Korur Finčandži.
A preživljavanje u Silivriju je ionako užas.
Socijalni radnik iz Kelna, Adil Demirči, proveo je u tom zatvoru deset mjeseci, a potom objavio knjigu "Ćelija B-28".
"Prvo sam bio smješten u samicu u Bloku 9 i mogao sam da razgovaram sa susjednim zatvorenicima samo kroz rešetku na vratima", kaže za Dojče vele (DW) bivši zatvorenik.
Blok 9 je inače zloglasni dio za "političke" zatvorenike. U samicama zatvorenici uopšte ne vide sunce i ćelije se zimi jedva zagrijavaju. Ali to nije sve, Erdoganov režim i uprava Silivrija su se dosjetili još jednog načina zlostavljanja "političkih" zatvorenika.
Neka se obračunaju sami...
Kako svjedoči više njihovih advokata, namjerno se u iste ćelije trpaju najljući politički protivnici. Tada je najprije isključena svaka solidarnost među zatvorenicima, ali u nekim slučajevima zatvorenici moraju da strahuju i za goli život.
To nije ništa novo: još nakon vojnog udara osamdesetih u turskim zatvorima je već bila takva praksa širenja straha i borbe za preživljavanje.
Svi aktivisti za ljudska prava saglasni su da nema baš nikakvih izgleda da će pod Erdoganovim režimom stanje u Silivriju postati bolje. A s obzirom na masovne proteste u Turskoj, to će, bar za sada, značiti da će postati još puniji.
