Vjerski obredi kao politička poruka u Rs

Na portalu Stav.ba objavljen je autorski tekst Admira Lisice u kojem se problematizira praksa novoimenovanih funkcionera u Rs da svoje mandate započinju u pravoslavnim hramovima, što autor dovodi u vezu s dugoročnim političkim i ideološkim procesima unutar tog entiteta.

Povod za tekst je ceremonija polaganja zakletve novog premijera Rs Save Minića i dijela ministara, koja je održana u Hramu Hrista Spasitelja u Banjoj Luci. Takav čin, kako se navodi, dodatno problematizira ustavni princip sekularnosti Bosne i Hercegovine.

Nakon obreda, Minić je javno opravdao ovakav postupak.

„To je nekada bila tradicija, a s duhovne strane je to i korisno“, izjavio je Minić.

Autor teksta na Stav.ba navodi da se ovakvim potezima u javni i politički prostor uvodi vjerska simbolika kao sastavni dio funkcioniranja vlasti, čime se Rs sve više profiliše kao administrativna jedinica zasnovana na pravoslavnim, odnosno svetosavskim načelima.

U tekstu se podsjeća da pravoslavni obredi i simboli nisu novina u javnom prostoru Rs, posebno u obrazovnom sistemu, gdje su, kako se navodi, godinama prisutne ikone u školama i aktivnosti vezane za pravoslavna vjerska uvjerenja.

Istovremeno se ukazuje na višedecenijski politički narativ u kojem su Bošnjaci, posebno povratnici, često označavani kao sigurnosni i vjerski problem, uz optužbe za radikalizam i fundamentalizam, bez konkretnih dokaza.

Autor ocjenjuje da se upravo kroz institucionalizaciju pravoslavnih obreda u političkom životu provodi ono za šta su bošnjački politički i vjerski akteri ranije bili optuživani.

U tekstu se posebno ističe povezanost aktuelnih političkih praksi sa zaključcima Svesrpskog sabora, održanog prije dvije godine, na kojem je naglašena potreba snažnije uloge Srpske pravoslavne crkve u društvu i politici.

Citiran je dio Deklaracije usvojene na tom skupu:

„Svesrpski sabor prepoznaje Srpsku pravoslavnu crkvu kao jednog od stubova nacionalnog, kulturnog i duhovnog identiteta srpskog naroda, te poziva na bližu saradnju crkvenih i državnih organa u ključnim pitanjima“.

Autor navodi da početak mandata u vjerskim objektima implicira praktičnu primjenu tih zaključaka, posebno u kontekstu jačanja uloge SPC u obrazovanju, političkom odlučivanju i javnom životu.

Tekst upozorava da ovakvi postupci ne bi smjeli ostati na nivou protokolarne ili simboličke vijesti, već da zahtijevaju ozbiljnu javnu raspravu o granicama između države i vjere.

Navodi se da se insistiranjem na svetosavskim praksama u javnom prostoru stvara obrazac ponašanja koji se nastoji predstaviti kao općeprihvatljiv, dok se istovremeno odbacuju ili osporavaju vjerski izrazi drugih zajednica.

U tom kontekstu, autor upozorava na rizik da se Rs postepeno udaljava od sekularnih principa na kojima počiva ustavno uređenje Bosne i Hercegovine.