U Beču obilježen Dan bijelih traka: 102 prazne stolice, imena žrtava i potresno svjedočenje o Prijedoru

politicki.ba

Na Maria-Theresien-Platz u organizaciji Consiliuma Bosniacuma obilježeno sjećanje na stradale civile Prijedora, uz obraćanje Sanjina Jakića i čitanje pisma Muhameda Čehajića iz knjige „Svjedok genocida“.

U Beču je danas na Maria-Theresien-Platz obilježen Dan bijelih traka, u organizaciji Consiliuma Bosniacuma. Kako je objavio Sanjin Jakić, koji je učestvovao u događaju, program je okupio veliki broj građana Beča, koji su imali priliku da se upoznaju sa pričom o stradanju civila Prijedora i ratnim zločinima počinjenim tokom devedesetih godina.

Centralni dio obilježavanja bio je simboličan performans sa 102 prazne stolice, koje predstavljaju 102 ubijene prijedorske djece. Uz to su, kako je navedeno, bila istaknuta imena ubijenih i nestalih žrtava, što je dodatno naglasilo memorijalni karakter događaja i fokus na civilne žrtve rata.

Tokom programa prisutni su mogli čuti i svjedočanstva o logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje, kao i o masovnim grobnicama i, kako je istaknuto u objavi, sistematskom progonu stanovništva Prijedora. Organizatori su kroz različite segmente programa nastojali približiti ove događaje austrijskoj javnosti i širem međunarodnom auditorijumu.

Jedan od govornika bio je Sanjin Jakić, koji se ispred Consiliuma Bosniacuma obratio prisutnima. U svom govoru pokušao je, kako je naveo u objavi, kroz ličnu priču Muhameda Čehajića približiti dešavanja u Prijedoru bečkoj javnosti, fokusirajući se na sudbinu nekadašnjeg legalno izabranog predsjednika općine Prijedor.

Jakić je u obraćanju napravio paralelu između Prijedora i Beča, postavljajući hipotetičko pitanje šta bi značilo kada bi, kako je naveo, legalno izabrani gradonačelnik Beča bio odveden bez optužnice, bez suda i bez objašnjenja, te iz pozicije gradonačelnika završio kao logoraš, a potom i žrtva u masovnoj grobnici. Prema njegovim riječima, upravo takva sudbina zadesila je Muhameda Čehajića.

Poseban dio programa bilo je čitanje pisma Muhameda Čehajića, upućenog njegovoj supruzi Minki i porodici, koje je kasnije uvršteno u knjigu „Svjedok genocida“. U pismu, koje je pročitano pred prisutnima, Čehajić opisuje svoj period nakon odvođenja iz kuće 23. maja, izražava nevjericu i šok zbog okolnosti u kojima se našao, te govori o osjećaju da živi „kao u nekom drugom svijetu“ i da ne može da shvati šta mu se dešava.

U pismu se obraća supruzi, kćerki i sinu, ističući koliko mu znače i koliko ih voli, naglašavajući da nikada nije učinio ništa što bi im nanijelo bol. Navodi i da vjeruje u pravdu i istinu, te da očekuje razjašnjenje svega što mu se događa, uz snažan emotivni ton i izraženu neizvjesnost.

Posebno emotivan dio pisma posvećen je sinu, kojem poručuje da bude pošten i častan čovjek, da nastavi školovanje i da zapamti koliko ga otac voli, naglašavajući da mu je porodica jedino što mu daje snagu u teškim okolnostima.

U završnom dijelu objave Sanjin Jakić zahvalio je svima koji su prisustvovali obilježavanju u Beču, uz poruku o važnosti očuvanja sjećanja na žrtve Prijedora, logore i stradanja civila, te prenošenja tih priča međunarodnoj javnosti.

Komentari

Ovaj članak nije moguće komentarisati.