Razlog je jasan. Postoje izvještaji da Kaploun planira javno pojavljivanje s Miloradom Dodikom na komemoraciji žrtava logora Jasenovac. Sjećanje na žrtve Holokausta i jasenovačkog logora nosi za mene duboko lično i profesionalno značenje. Veza između bošnjačke i jevrejske zajednice, izgrađena na zajedničkom iskustvu progona, genocida i borbe za pamćenje, nešto je čemu sam posvetio značajan dio svog javnog i privatnog života, često uz visoku ličnu cijenu. Upravo zato ne mogu šutjeti.
Tražio sam od izaslanika Kaplouna da preispita svako javno pojavljivanje uz Milorada Dodika. Razlozi su dokumentovani i nepobitni. Dodik godinama sistematski negira genocid u Srebrenici. Nije to stvar interpretacije, nije to politička razlika u nijansama, nije to nešto o čemu se može razgovarati kao o legitimnom stavu. Radi se o čovjeku koji je posmrtne ostatke naših ubijenih, koje su porodice godinama tražile po masovnim grobnicama, javno nazvao "životinjskim kostima". To nije retorika. To je napad na žive, na preživjele, na majke koje su čekale decenije da pokopaju svoju djecu.
Čovjek koji to radi ne može biti domaćin komemoracije za žrtve Holokausta. Čovjek koji to radi ne može biti partner u borbi protiv negiranja. Jer negiranje genocida nije selektivno, i borba protiv njega ne može biti selektivna.
Memorijalni centar Srebrenica nije nevladina organizacija. Nije privatna inicijativa, nije projekat jedne stranke, jedne zajednice ili jednog čovjeka. To je državna institucija Bosne i Hercegovine, osnovana zakonom, finansirana iz budžeta ove države, koja djeluje u ime svih njenih građana. Kada direktor Memorijalnog centra piše pismo i šalje ga diplomatskim kanalima, to nije lični gest. To je država koja govori. To je Bosna i Hercegovina koja koristi svoje mehanizme, poštuje procedure i obraća se savezniku na jedini način koji zaslužuje ozbiljan odgovor.
Mnogi bi rekli: pošalji saopštenje, sazovi konferenciju za štampu, objavi na društvenim mrežama. I to ima svoje mjesto. Ali kada se obraćate specijalnom izaslaniku savezničke države u pitanju koje se tiče genocida, sjećanja i međunarodnog ugleda, onda moramo znati da mislimo to što govorimo. Jer to je jedina poruka koja se jasno čuje u važnim kancelarijama ozbiljnih zemalja.
Borimo se za istinu na svakom koraku. I to radimo onako kako se stvari zaista rade, kroz institucije, procedurama, s dokumentacijom u ruci i s jasnom porukom: negiranje genocida nema alibi, bez obzira na to ko ga pokriva. Imamo svoje prijatelje, saveznike, imamo ljude koji će čuti ovu poruku, koji će jasno shvatiti i pročitati ono što im pišemo.
