Drugim riječima, kad ljudi navijaju za svoju reprezentaciju, u njima se ne vidi zajednica, radost, privremeno ukidanje podjela, dijete s nekoliko brojeva većim dresom, dijaspora koja na sat i pol dobije domovinu na ekranu.
Postoji posebna vrsta političkog neznanja, koja ne dolazi iz neobrazovanosti, već iz uvjerenja da se zna sve. To je ono neznanje koje se oslanja na nekoliko upečatljivih rečenica, dva poznata citata i naviku da se zgraža na riječ “zastava”, pa od toga napravi politički stav, piše Odgovor.ba.
Član predsjedništva Naše stranke Faris Šehović je ovih dana dao baš takav primjer: po njemu, reprezentativni sport stvara nacionalizam, zastave podižu masu, navijači se hrane apstraktnim pričama, a sve to vodi do neofašističkog zanosa.
Drugim riječima, kad ljudi navijaju za svoju reprezentaciju, u njima se ne vidi zajednica, radost, privremeno ukidanje podjela, dijete s nekoliko brojeva većim dresom, dijaspora koja na sat i pol dobije domovinu na ekranu. Ne, tu se odmah prepoznaje opasnost. Barjak je sumnjiv, himna je sumnjiva, emocija je sumnjiva, a narod je, naravno, uvijek na korak od mračne mase kojoj treba politički staratelj.
To je stara boljka jednog dijela naše salonske građanske politike: ona ne zna voljeti Bosnu i Hercegovinu normalno, pa se onda pravi da je svaki oblik privrženosti prema domovini već početak nacionalizma. Prema toj školi mišljenja, zastava nikada nije samo zastava. Ona je ili dekor za protokol ili potencijalni dokaz primitivizma. Kad je narod nosi, treba ga umiriti. Kad je kači političar, treba provjeriti da li je to urađeno uz dovoljno ironije, dovoljno građanski, dovoljno bezopasno.
Zato nije čudo da se u istoj političkoj kući može pojaviti i ona čuvena snimka Peđe Kojovića, koji zastavu kači na štrik poput komad veša. Kao gaće, da se ne lažemo. Iako estetika jeste porazna, problem je ipak širi. Posrijedi je nesposobnosti da se razumije simbol, kao i nedostatak akademske poniznosti da se barem pokuša razumjeti fenomen. Državna zastava, naravno, nije svetinja u teološkom smislu, niti je talisman koji liječi državu od korupcije, siromaštva i loše vlasti. Ali nije ni rekvizit koji se okači usput, kao krpa poslije pranja, pa se onda očekuje aplauz i like za građansku spontanost.
Patriotizam nije galama. Nije ni vikanje s tribina, ni mržnja prema susjedu, niti pjesma koja ponižava druge da bi sebe uzdigla. Ali nije ni nelagoda pred simbolima vlastite zajednice. Nije ni bježanje od svake zajedničke emocije u bezlični jezik nevladinog sektora u kojem je nacionalizam psovka. Patriotizam je sposobnost da voliš svoju zemlju bez potrebe da o njoj lažeš. To je osjećaj zajedništva i brige za dobrobit svih građana, bez isključivanja drugih. Naprimjer, kada navijaš za svoju reprezentaciju i raduješ se pobjedi, jer osjećaš ponos zbog postignuća svog društva, a ne zato što želiš da ponižavaš ili mrziš druge.
Nacionalizam počinje tamo gdje se vlastiti narod postavlja kao mjera svega, a drugi narod svodi na smetnju, prijetnju ili historijski višak. Nacionalista traži premoć nad drugima; patriota voli svoje, ali ne osporava tuđe pravo na isto osjećanje. Ko to ne razlikuje, ne pokazuje moralnu osjetljivost, nego političku nepismenost. Šteta je utoliko veća jer literatura koja tretira tu razliku nije ni obimna, ni skrivena, ni nedostupna.
Posebno je komično kada se kao najveća mudrost ponavlja ona izlizana rečenica da je patriotizam posljednje utočište hulja. Kod nas se taj citat koristi kao znak intelektualne nadmoći: čim neko spomene zastavu, domovinu ili reprezentaciju, odmah se, s izrazom umornog kosmopolite, izgovori ta dosjetka koju pripisujemo britanskom intelektualcu i torijevcu Samuelu Johnsonu. Problem je što se ni ta rečenica ne razumije. Johnson nije rekao da je svaka ljubav prema zemlji ljubav hulje, već da se hulje često kriju iza lažnog patriotizma. Dakle, nije patriotizam posljednje utočište hulja, nego njegova zloupotreba. To je mala razlika samo za one kojima svaka razlika postane nevažna čim treba misliti ozbiljno.
Bosna i Hercegovina, za razliku od sretnijih i historijski sigurnijih država, nema luksuz da svoju zastavu tretira kao višak emocije. Ova zemlja još uvijek mora dokazivati da postoji, da je politička činjenica, da njeni građani imaju pravo na ime, simbole i radost. Kada reprezentacija igra, pogotovo u društvu koje je razoreno sektaškim i stranačkim rovovima, ta radost nije automatski i nacionalistička. Ona može biti rijedak trenutak u kojem se država ne osjeća kao administrativna kategorija.
Naravno, i sport se može zloupotrijebiti. Tribine mogu postati mjesto mržnje, a pjesme mogu nositi poruke koje nemaju veze sa sportom. Nacionalna euforija može prerasti u trijumfalizam. Ali ozbiljan političar i iole obrazovana osoba tada razlikuje zloupotrebu od same pojave. Ne proglašava se reprezentativni sport izvorom neofašizma samo zato što ne zna šta bi s narodnim osjećajem koji ne traži dozvolu partijskih organa.
Nije, dakle, Faris Šehović rekao nešto naročito originalno. On je samo izgovorio ono što se u toj političkoj kući predugo i prečesto podrazumijeva: da je patriotizam prost ako nije njihov, da je zastava opasna ako nije na press-konferenciji/balkonu, da je narod sumnjiv čim se raduje bez nadzora. To nije građanska politika već pedagogija prijezira, a prijezir nikada nije bio zamjena za političku kulturu.
